Razmišljam o promjenama na portalu

Studentima je jedina briga na Facebooku pronaći nekoga tko će im napisati diplomsku radnju.

Ovih dana nisam pisao puno. Bavio sam se, a i još se bavim redizajniranjem portala, jerbo sam picajzla pa bih htio da to izgleda pristojno, ako već ne i lijepo.

U međufazi u kojoj sam sada, poprilično sam zadovoljan izgledom portala, gledano na kompjutoru ili na tabletu od 12.9“, ali biti će još bolje. Moram riješiti vizual na mobitelima, ali ne znam riješiti jebeni AMP problem. Naravno, ako ima netko nekakvu primjedbu, ja ću je svakako s pažnjom pročitati i uvažiti ako se podudara s mojom idejom o izgledu. Ne vizijom, vizija je svakako prejaka riječ za portal koji je one man band, a piše više-manje o kokošarima, budalama, sjecikesama i konjinama. Toliko je toga da bih trebao stotinjak ruku da bih jedan manji dio obradio.

Slogan portala, od samog početka je Pouzdano, pošteno provjereno.

Nekako sam u dilemi da i taj slogan promijenim. Svakakve mi se ideje roje u glavi.

Rečmo Seks, erotika i slobodno vrijeme, nekako mi se čini primjerenije sadržaju portala, jer velika većina članaka od njih 3.000 objavljenih na portalu ima seksualnu tematiku. Pišem o tome kako pojedinci jebu narod. U glavu. Erotike tu nema, čista jebačina. Sirovi šoferski seks. Pa razmišljam da erotiku izbacim iz slogana. Nema tu fine atmosfere, svijeća, čaše vina u polumračnoj prostoriji, nemarno odbačenog rublja na podu. Samo rokanje.

A sve što pišem, pišem u slobodno vrijeme. Kojeg imam sve manje. Jerbo, treba se i kave po gradu pit, gledat komade što prolaze, lagano odjevene, a to i neće potrajati dugo, jer Winter is coming. Dakle, svaka je minuta dragocjena.

Pa se mislim da je u skladu s napisanim, ovo portal više-manje sadomazohističke orijentacije.

Mi vezanih ruku sapetih lisicama, a masteri nas šibaju, pišaju po nama, tuku, šamaraju, pljuju u lice, i na kraju nas dobro izjebu.

Ali opet nije to to. Sado mazo nije. Nije u potpunosti, jer nas niko ne mazi, samo ga usade. Do jaja.

Dok ja tako razmišljam, dvoumim se, svakoga dana pojavljuju se neki novi jebači. Sve mlađi, sve ranije sazrijevaju. Evo, bestidnik koji je predsjednik nekakve udruge studenata, naprosto se razmeće svojim neviđenim bahatlukom. Kupuju se vrlo skupi kompjutori, mobiteli, plaćaju se nekakvi treninzi da bi nekakav dvadesetogodišnji fićfirić uživao.  Jebate po vrijednosti kompjutora taj nagelirani majmun se približio vrijednosti kompjutora redakcije Spectatorbloga. Samo s jednom razlikom. Ja sam sve svoje kompjutore kupio sam.

Pročitajte i ovo:
Tomorrow is the First Day of the Rest of My Life 

Sve ja mogu razumjeti, ma i jebe me se. Ali me uhvati neka tuga, baš velika tuga. Sjetim se studentskih dana, sjetim se i đačkih dana. Kakav je bunt bio 1968 kada su Rusi ušli u Čehoslovačku, Sjećam se cjelodnevnih demonstracija studenata pred Američkom ambasadom. Sjećam se popijenih udaraca pendrekom 1971. Sjećam se bunta nakon udara u Čileu. A danas, ništa. Nisu mu rekli, E nećeš pička ti materina. Ni nabubetali ga nisu. Kad već nisu roditelji, kada je bilo vrijeme. Sada je kasno, sada je prosperitetan mladić u usponu na hijerarhijskoj ljestvici u društvu bez morala.

Studentima je jedina briga na Facebooku pronaći nekoga tko će im napisati diplomsku radnju.

Malo je ljudi koji mi se gade. Istinski gade, manje od broja prstiju na desnoj ruci. Gade mi se jer sam ih na žalost upoznao. Ali, ja sam pošten i iskren čovjek, svakome od njih rekao sam Gadiš mi se. Tajio i glumio nisam.

I zalupio vrata guzicom.

Zauvijek.

Tužno mi je da je i pomisao na studentske udruge izaziva u meni gađenje.

A armija je onih koji mi se gade, koji svakodnevno prolaze ovim portalom, kao da je zgrada Glavnog kolodovora.

Dakle, uslijediti će promjena slogana, kako još se dvoumim. Svaka ideja je dobrodošla

Spectator

Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene. Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja. A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…

Vezani članci

Društvene mreže

8,496ObožavateljiLajkaj
5,110SljedbeniciSlijedi
12,384PretplatniciPretplatiti

Najnovije na portalu

Spectator na Twitteru

Na izborima u Gradiški, Vinko Grgić nabio je ko staru kantu HDZ-ovog Bernarda Trnku, pedesetogodišnjeg pomoćnog kuvara
Grgiću nogu nisu podmetali samo oni koji mu nisu bili u blizini, pa je njegova pobjeda samo pokazivanje srednjeg prsta i državi i SDP-u i HDZ-u i lokalnoj mafiji

Samo bi štel pitati.
Osamdeset i jednu godinu nakon, imamo li mi Hrvati pravo na život, ili će nam državno dirigirani mediji sustavno trovati život?
Jebopasmaterimedijimaičetnicimaiustašamaipartizanima.

Nakon što ih je Kekin razvukla po štampi tadi PET/CT i Medikola, splitski bolničari objavili da im je najvažnija stvar na svijetu kupiti taj jebeni PET/CT, koji do sada nisu imali ali je imao Medikol
U objavi nisu zaboravili ući u dupe ministarki Hrstić
Sve su riješili

Ma govna

Učitajte još

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Najnovije na portalu

Nije zgodan, al je nezgodan

Rano smo krenuli te davne nedjelje prema Zagrebu. Putovalo se Ličkom magistralom, pa smo se konačno dokopali Zagreba, taman pred ručak, majka je znala...

Bijeg

Bio je lijep sunčan dan te nedjelje, 06.05.1945.. Ručak je bio serviran. Mrišljiva gusta kokošja juha, s debelim rezancima, žuta poput cekina, pečena purica,...

Topusko je idealna lokacija

Poput bombe odjeknula je vijest da će se kod Topuskog graditi nekakav data centar za AI, koji bi kad proradi, trošio struje više nego...