Vrata su se otvorila, tiho, bez zvuka. Ušao je u nevelik ured, svakako manji no što ljudi imaju predodžbu o veličini tog ureda.
Pažljivo izbrijan, crvene kravate obješene nisko, skroz do jaja. Pramen kose sa šije pažljivo zalijepljen na čelo, upravo onako kao što to godinama čini. Sjeo je.
U sobi muškarac, koji na ramenima drži klinca. Pozdrav, letimični nezainteresirani pogled na klinca. Otvara ladicu, onu donju desnu, prima telefon, onaj starinski, crvene boje, bez brojčanika. Ne mora turati prste u brojčanik, onaj koji ga je davno u tu ladicu postavio znao je da će telefon koristiti budale, pa ih je htio poštedjeti neprilika. Pitam se, zašto takav telefon nemaju i naši ministri. Ako ništa drugo, manje bi završavali u zatvoru, jer se takvim telefonom ne mogu slati poruke.
Pogledao je klinca, strogog pogleda, pokazao mu je na trosjed postavljen ispred stola, a prst prislonio na usta. Ćuti mali, mamicu ti jebem, pomislio je, ali ipak, ostalo je neizrečeno.
Digao je slušalicu. Tišina nekoliko sekundi, onda se čuje muško glas koji govori Halo. Glas je malo promukao, sada je tamo sedam ujutro, zlobno je pomislio, uhvatio ga je na spavanju.
Dobar dan Vladimire Vladimiroviču, progovara maznim glasom, glasom koji onako, malo baca. A Vladimir Vladimirovič je macho muškarac koji jaše polarne medvjede, slijeće avionom na ledena jezera, vozi auto vezanih očiju, kao što vozi Miško iz Ko to tamo peva.
Tako nekako počeo je razgovor obavljen jučer. Razgovor između Donalda Trumpa, zaposlenog na radnom mjestu POTUS, četrdeset i petog i četrdeset i sedmog predsjednika Sjedinjenih američkih država. Onaj sa snenim glasom je Vladimir Vladimirovič Putin, višestruki predsjednik Rusije, bivši premijer i naravno, predsjednik rusije u još nekoliko mandata.
Trajalo je sat, sat i po. Brzo vrijeme proleti kad se sretnu dva stara druga.
Razgovor, jedan od najbitnijih od dana 25. ožujka 1957. Dana kad je osnovana davno zaboravljena EEZ, zamišljena kao ekonomska zajednica s ciljem izgradnja zajedničkog tržišta u jednoj carinskoj uniji radi rješavanja rješavanje svih privrednih prepreka, koordiniranje gospodarske politike i podizanje životnog standarda unutar Unije. Odavno nema EEZ-a, s njim su umrli i ideali radi kojih je stvoren. Naslijedilo ga je čedo koje se zove EU, koje se izrodilo u vojno političkog monstruma koji guta sve pred sobom, ni malo ne vodeći o specifičnostima svake države članice.
Jučerašnji razgovor je pokazao gdje je mjesto Europi i toj njihovoj zajednici. Pod stolom. Kako je to davno govorio Vladko Maček, a novelirao Zoran Milanović: Kad se veliki tuku, mali idu pod stol. Koliko li su papira potrošile ulizivačke redakcije Jutarnjeg lista, Slobodne Dalmacije i ostalog žurnalističkog plaćeničkog smeća ne bi li napali Milanovića radi izrečene izreke, izreku koju je koristio radi kritike svakako prekomjernog uplitanja Hrvatske u rat u Ukrajini i neprekidnog škakljanja jajca Ruskom Medvjedu.
Piše da su ovo europske sile.
O pa jbt… pic.twitter.com/UPCt5GiReZ— Spectator (@SpectatorHR) February 13, 2025
Europa, koja se solidarizirala s Ukrajinom, dala joj podršku od samog početka ruske agresije, odrekla se puno stvari. Odustala je od kupovine jeftine ruske nafte, uz blagi poguranac nepoznatih sila koje su uništavale plinovode, odrekla se i ruskog plina, pa počela kupovati znatno skuplji američki plin. Oni koji su koristili rusku struju, sada koriste europsku. Koja je dva i pol puta skuplja. Ali je europska. Rat u Ukrajini na površinu je izbacio cijelu jednu plejadu posve nepotrebnih i nesposobnih ljudi, poput recimo Gordana Grlića Radmana, Tonina Picule, ali i Andreja Plenkovića, koji se u zadnje tri godine ponaša kao da je premijer Ukrajine, a posao vođenja Hrvatske radi, onako u fušu, preko kurca. Samo zato jer se dobro plaća.
Danas su se u Zagrebu susrela oba premijera Ukrajine pic.twitter.com/CVgpUOJjPy
— Spectator (@SpectatorHR) January 29, 2025
Niskopišača garnitura
Svi ti nekakvi europski prištavi činovnici, ljigavih faca, sve te nekakve funkcionerke prevelikih guzica od sjedenja po foteljama europskih institucija, koji su vodili EU, vodili je tako da je otišla u tri pičke materine, svi oni su jučer su ušutkani. Nisu poslani na trosjed, poput Elmovog klinca, nego pod stol. Nije im pokazao prstom da šute, nije ni pomislio Šutite mamicu vam jebem. Nije trebao. Jer, pičkice su to. Stavilo ih na mjesto na koje pripadaju. Jer su niskopišača garnitura.
Što li će sada oni koji su sve i sva nazivali putinofilima pune tri godine? Kakav li će salto sada napraviti? Što li će sada u Saboru brbonjati besprizornici kojima je Ukrajina svakako ispred Hrvatske, valjda zato jer su se ponadali da će krasti jednog dana u Ukrajini, jer su ovdje već sve pokrali? Naš mutavi ministar obrane se baš jučer našao hvaliti koliko smo love spizdili na vojnu pomoć Ukrajini. Dvije stotine milijuna EUR-a. Nije to puno kad smo zemlja blagostanja.
Jer, veliki se nisu svađali. Veliki su se dogovorili. O svemu. O rudnim bogatstvima, o suradnji na polju AI, o razvoju dronova. U samo sat, sat i pol. A ekipa pod stolom drhti. I šuti.
Probudili su jevropljani se tek danas. Pa govore da razgovora o miru bez njih nema. A bili pod stolom, kako im je i preporučio drug Zoka. I bit će razgovori. U Saudijskoj Arabiji. Iskreno, malo sam zabrinut radi ishoda tih razgovora, jer tamo neće biti našeg ukrajinskog trojca. A iz Europe možda pozovu Volodimira Zelenskog.
Ako budu dobre volje.
A ostali, ZNA SE! Pod stol.
