Taman sam se privikao, pa onda, evo je, Ana Knežević

Fini mehanizam radi savršeno u državi u kojoj ne radi ništa dobro

U ovoj državi, kad pogledamo, ne funkcionira ništa. Gdje god zagrebeš, pojavljuju se problemi, krađa, nesposobnost, rodijaštvo. Ko da smo plemenska država. Svako je nekom rod.
Ali, postoji jedan fini mehanizam. S puno filigranski izrađenih zupčanika, čiji se zupci precizno sljubljuju, poput najnježnijih ljubavnika.
Kao da gledam otvoreni Tissot godine proizvodnje 1960. Radi savršeno, fini kotačići bešumno se vrte, desetljećima. Bez zastoja.

Takav uređaj imamo i mi. Mi Hrvati!

Mi Hrvati. Imamo ga, a nitko ga ne spominje. Čak ni hvalisavi šef Vlade, koji se hvali uspjesima u svemu i svačemu, ma nema mu ravna, ni trc ni mrc o uređaju. On se hvali uspjesima, a građani mu umiru a da im hitna pomoć ne želi priteći u pomoć, nego savjetuju pacijentu, ako ne može hodati, a piša mu se, da piša u lonac.
To s pišanjem u lonac, ne znam u kojem se predmetu na medicini uči, na kojoj godini. Vjerojatno kao dopunski predmet, nakon što na kraju polože Hipokratovu zakletvu. Pa tako, čim izuste zadnju rečenicu OVO OBEĆAVAM svečano i slobodno, pozivajući se na svoju čast, tutnu im u ruke skriptu o pišanju u lonac. Jer dobri Hipokrat takve stvari ne tolerira. A tolerira i Sindikat liječnika, Tolerira i HLK, tolerira i uprava Hitne pomoći, tolerira i Vili Beroš. A svi oni toleriraju jer to tolerira Božanstvo Andrej Plenković.

No vratimo se mi mehanizmu.

S vremena na vrijeme, pojave se ljudi koji svojim likom i djelom gade javni prostor. Čine ga nezdravim za disanje, nezdravim za život. Njihova pojava bitno skraćuje vijek trajanja daljinskog upravljača na televizoru, jer se program odmah okreće čim se pojavi faca, čak i prije no što zausti bilo što.
Onda oni tako na televizijama, radio stanicama, novinama, gade, bale, svakom njihovom riječju jedna mlada obitelj odseli u Irsku. Ili u Njemačku. Jer, mi Hrvati možemo izdržati svašta, ali baš ne i sve.
Pa lijepo spakiraš kufere, kupiš kartu i odeš u Irsku kod šure koji je tamo već godinu dana, a našao ti je posao u nekakvom pubu, za početak. Da ne gledaš babu Tu i Tu. Ili konja Tog i Tog. Koji su se opet pojavili, a taman si ih zaboravio.

Tako evo, ovih dana imamo veliki revival

Pojavila se glavom Ana Knežević, bivša predsjednica Sindikata trgovine Hrvatske, bivša predsjednica Saveza samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH), koja je bila nepravomoćno osuđena na jedinstvenu kaznu od godinu dana zatvora uz rok kušnje od tri godine zbog zloupotrebe sindikalnog novca. Zlouporaba je lijepa riječ, umjesto da prostite obične riječi krađa, kakvu bi novinari koristili da ste u pitanju vi ili ne daj Bože ja. To vam je, ako imate love ko kenje, onda se ekscetrični, ako spajate kraj s krajem, onda ste samo luđak.
Dakle, gospodža šefovica sindikata, osuđena je radi toga jer je smotala 26.000 kuna. Tri i pol tisuće eura ukrala je babuskara koja je godinama na plaći od dvije tisuće eura.

Ukrala je jednu i pol plaću. Nije ukrala milione. Ukrala je kikiriki. Što dokazuje samo jedno. Da je rečena sindikalna šefovica samo obična kokošarka, nešto u rangu između džepara u tramvaju i majmuna koji bacaju ciglu u prozor trafike i drpe desetak petnaestak šteka cigareta i nešto bonova za mobitele, u istoj vrijednosti.


Ali oni su lopovi, a ovo je bila šefica sindikata. Razlika je bitna. Lopovi su moralniji!

Uloga sindikata je, pomagati svojim članovima, onako ukratko rečeno.
E sad, gospođa Knežević nije drpila lovu kako se danas krade, pa je plaćala neke falše fakture ili barem tri puta uvećane fakture.
A ne, ona je to radila puno suptilnije. Ukrala je novac koji je bio namijenjen pomoći članovima sindikata. Po mojem moralnom kodeksu, ukrala je iz usta slijepom cucku kost.
Onda je zaronila, nestala je.
Ni spomena o njoj, nestala je pa su baterije za daljinski, kupljene u Offertisimi trajale jednako kao i Duracellke u vrijeme kad je ona balila na televiziji. I kad je bila sparina, i zimi, kad je pritisak stiskao dim iz dimnjaka skroz uz tlo, zrak je bio čišći.
Baš ono, mogo si disati punim plućima.

A ja nisam znao, da se filigranski izrađeni kotačić nevidljivog mehanizma polako okreće, precizno, vrlo polako, ali bez prestanka. Taman je napravio puni krug i s kotačića iskočila je ona. Direkt u moj televizor, u portal koji čitam, za Jutarnji list, ne znam jer ne čitam. Nisam član HDZ-a pa da moram čitat Jutarnji.

Pročitajte i ovo:
Nije mi trebalo čitati Viktora Gotovca u Nacionalu

Ana Knežević je sada predsjednica Hrvatske udruge za zaštitu potrošača

Ona će štititi vas i mene. Kao što je pomagala i članovima sindikata. Dvadeset i šest tisuća puta. Za tu pomoć ima čak i diplomu koju je potpisao sudac Zorislav Kaleb. U upravnom vijeću te udruge je i gospođa Vesna Brnčić Stipčević koje se sjećamo iz afere Indeks. Gospoda Vesna je bila osuđena na nekakvu zatvorsku kaznu ali je kasnije oslobođena. Pravosudno jaka ekipa vlada tom udrugom.
I evo nje opet, svako malo pojavi se faca Ane Knežević, iskače kao iz paštete. I ladicu me strah otvoriti da mi se ne pojavi.
I sada će vas preko svoje organizacije tajnih kupaca gospođa Ana štititi, a trgovci moraju paziti da im tajni kupci nešto ne smotaju dok šećkaju dućanima i njuškaju po cijenama.
I opet mi nije jasno, kraj toliko ljudi, poštenih, ima i bistrih, a Boga mi i školovanih, taj nevidljivi kotač uvijek izbacuje neka stara lica, čak i godinama stara. Nije mi jasno, tko taj mehanizam navija. Ili je to hrvatski perpetuum mobile. Bit će da jest, jerbo smo mi Hrvati kurate sreće.

Sve se mislim, kako tom kotaču doskočiti. Pa sam se dosjetio.

Ne treba trošiti ništa. Ne treba mi zaštita gospođe Ane, jer ne trošim, pa nisam potrošač. A ako ne treba trošiti ništa, treba otići.
Otići negdje gdje će i baterije iz Offertisime u daljinskom upravljaču televizora trajati jednako kao i Duracellke u Hrvatskoj.

 

Spectator
Spectator
Samostalan, neovisan, nadrkan, do zla Boga disgrafičan. Ne poznajem, na žalost, Sorosa da investira u mene. Ne poznajem ni razne sjecikese koje kupuju naklonost vlasnika portala, da ulože u mene. Ne poznam nikoga tko bi ulagao u mene. Jer ne volim da se bilo što ulaže u mene. Puno ja toga znam, ali sve moje znanje je samo kap u oceanu moga neznanja. A u oceanu nikako ne možeš uočiti jednu jedinu kap. Onu kap moga znanja…

Vezani članci

Društvene mreže

8,496ObožavateljiLajkaj
5,015SljedbeniciSlijedi
12,384PretplatniciPretplatiti

Najnovije na portalu

Pretplatite se na Newsletter

Primajte najnovije članke u svoj pretinac elektronske pošte

Najnovije na portalu

Dudo iz Lexusa

Vozim gradom. Zaustavljam se na semaforu, na parkirnom mjestu tik do mene poprijeko parkiran policijski auto. Besprijekorno čist, Sigurnost i povjerenje, logo koji je...

Članak sedam

Čitam da je najpodliji, uz Ivu Sanadera i Vilija Beroša, lopov koji je haračio na ovim prostorima, Andrija Mikulić, zatražio ostvarenje prava 6+6. Šest...

Plinski biznis u Lovasu

Tu je nekad, kažu knjige, bilo more, čekalo me pa presušilo. Pjevao je davno Đole o Panonskom moru i sebi kao panonskom mornaru. Panonsko...