Dobio sam pismo čitatelja iz Trogira, kojega prenosim u cijelosti!
Ponukan izlaženjem Dnevnika šjor Jose odlučio sam se javiti putem elektroničke pošte, jer nažalost o lošim stranama Trogira se ne piše.
Ili se piše malo ili nikako. Nekidan na HRT-u izašao je prilog da spojna cesta za trogirski most prema Žednom još nije otvorena.
Gradonačelnik Ante Bilić nas je uvjeravao da će biti otvorena u listopadu, ali nema toga na vidiku. On se bavi zadovoljavanjem svojih birača i koalicijskih partnera, pa tu i tamo zakrpa neku rupu ili napravi igralište.
Za našu dicu, to je malo i ništa.
Zadnji veći infrastukturni projekt u Trogiru dogodio se 1979. godine odnosno za vrijeme Mediteranskih igara kada je izgrađena Sportska dvorana “Vinko Kandija“.
Tada je i izgrađena tadašnja osnovna škola “Ivo Guina”.
Nove sportske dvorane imaju Split, Kaštela, Solin, i zagorske općina Primorski dolac. Od te godine nema novih objekata. A svi znamo kolike su potrebe stanovništva za tim.
Za to vrijeme Split, Kaštela, Solin pa i susjedna općina Okrug dobili su nove škole, ali i vrtiće. Svi znamo da je stara osnovna škola na rivi pod imenom “Petar Berislavić” neadekvatna za modernu nastavu.
Zbog starih instalacija zimi je hladno, a ljeti vruće. Da ne spominjemo da se nisu obnavljale temeljito, ali tu školu bi poduzetnici pretvorili u hotel, ali nisu zbog pritiska javnosti.
Molim Vas, da zamolite gradske oce i političare da nam izgrade novu dvoranu, ali i adekvatnu školu, jer sam sam roditelj dvoje pučkoškolaca.
Naša dica bi tribala biti u prvom planu, a ne da nekada siromašnije općine i gradovi, imaju bolje uvjete od UNESCO-va grada.
Imali smo saborske zastupnike, ali vizura grada se nije mijenjala. Sve je ostalo isto kao i 1979., samo imamo više apartmana, restorana i hotela.
Nemamo ništa drugo za javnu namjenu i potrebe, a školstvo, zdravstvo i sport spadaju pod lokalne vlasti. To je problem svih dosadašnjih vlasti.
Infrastruktura i ceste su još jedan problem, posebno cesta prema Slatinama i Segetu Donjem, za taj dio morate imati terenac i dobre amortizere.
Muči nas isto nedostatak nogostupa, jer u Trogiru imate ga samo prema Pantani, pa pješaci nemaju puno prostora za šetnju.
O biciklističkim stazama ne treba niti govoriti, besmisleno je.
Tužno i žalosno je da Trogir ima infrastrukturu iz SFRJ, a za vrijeme Republike Hrvatske toliko je novaca zaradio, ali mu je benefit u infrastrukturnom dijelu čista mizerija.
Danas je i Albanija produktivnija u tom pogledu.
