Legenda kaže da je na snimanju filma Sutjeska režiser Stipe Delić stojeći na proplanku govoreći u megafon objašnjavao statistima koji su glumili Nijemce, Ustaše i Četnike, a koji su bili podijeljeni u tri grupe, tumačio kako će se iz kojeg smjera kretati. Kad je završio s tumačenjem, upita Ima li tko što za pitati?
Kratkotrajnu tišinu prekine glas: Ja bi gospon režiser pital, jel bumo uniforme dobili tu il bumo ih donesli od doma?
Jučer je bio koncert. Parada kiča i nacionalizma. Ne, nisu se prodavale one plastične Gospe koje plaču, ili one koje svijetle, ili one koje pjevaju Bože čuvaj Hrvatsku, a koje su u turističkoj ponudi zamijenile čuvene drvene čaplje i samarčiće za magarce. Naravno da nisu, te Gospe ostavljene su tržištu u Međugorju i Mariji Bistrici, ovdje na konjskom trkalištu kraj Save bio je ipak viši nivo kiča, Hi Tech kič.
Jučer je meni bio dan podsjećanja na anegdotu koju sam opisao…
Gospa se ukazala treptećim svjetlom dronova, bilo je tu svakakvih figura na nebu, križeva, sve ono što možete vidjeti na kirvaju u Velikoj Pisanici. Ukazanje Gospe gledalo je razdragano i padalo u afan nekoliko stotina tisuća Hrvata, od kojih su mnogi imali na glave nevješto nabijene beretke, onako do ušiju, a na crnim majicama na prsima junačkim u kojima bije domoljubno srce, ispisane parole vrlo često ispisane nekakvim čudnim pismom, valjda je to hrvatska gotica, pojma nemam, a opet, mogla bi bit. Jerbo se ta gotica koristila u srednjem vijeku, u kojem je i dobar dio tih goticom pošaranih tipova i ostao. Duboko zaglavljen.
Nisam bio na koncertu, pa bi bilo prilično nepošteno pisati o atmosferi, ali uvjeren sam da je bila fantastična. Mjerljivo naravno kriterijima onih koji su tamo bili. Kako kaže narod, Svako ima svoje veselje. Tako nekako, kaj ne?
Ima li uopće koje ime iz ovog članka, koje ne bi mogli podvesti pod pojam klatež? Siguran sam da nema.
Nikako mi nisu mogle promaknuti slike sa tog događanja naroda. Jer su televizije napravile baš sve da me informiraju o svemu. A portali su se takmičili s televizijama. Uočio sam ogroman broj mladih, odjevenih u crno po popriličnoj vrućini, a na majicama im piše: „Ako ne znaš šta je bilo.“ Nekakav šmoljo od dvajs godina bahato bi nama tumačio što je bilo. Nit je poživio, nit je gdje bio, ali bi tumačio.
Nipošto se ne bih upuštao u gramatičke bravure o tome piše li se šta ili što, jerbo, da budem posve iskren, siguran sam da publika artista koji je nastupao na paradi nacionalizma i kiča ionako velikim dijelom pojma o gramatici nema. Znam da govorimo štokavski, a ne štakavski.
Ali nema smisla šiljiti, da ja ne bih hodao štakavski, kaj ne?
Uočio sam cijelu silu težinski vrlo zapuštenih mladića i djevojaka koji su pričali u kamere vrlo lošim hrvatskim, a oni su došli iz Amerike, Australije tumačiti nama koji ovdje živimo desetljećima što je bilo, Ako ne znamo što je bilo. Eno ih danas u avionima, što dalje od Hrvatske, vraćaju se u svoje domovine. Čistit podove u staračkim domovima, popravljati automobile i rediti nokte mušterijama. Naravno da je zastava i majicama s napisanim mjestima porijekla prosvjetitelja koji znaju što je bilo, bilo najmanje iz Hrvatske. Nema mjesta iz Bosne i Hercegovine iz kojeg nam nisu došli tumačiti što je bilo. Došli nama tumačit, a njihova država u rasulu. Ma mrš!
Bilo je tu i popova na pozornici, naravno da je među viđenijim posjetiteljima bio i Dalić kojem zamjeram što nije cijelu repstaciju doveo na događanje naroda. Polusvijet je u tamo bio zastupljen u liku Igora Štimca.
Politiku je predstavljao Gordan Jandroković, ni više ni manje predsjednik Sabora. Parlamenta Republike Hrvatske. Njuška broj dva u hijerarhiji.
Ako niste znali, njuška broj jedan je Zoran Milanović, a skromni i samozatajni Andrej Plenković je ipak, samo njuška broj tri.
A predsjednik Vlade došao je na probu, doveo je djecu u pratnji cijelog roja okoguznih muha, a svi oni ushićeno su se slikali s artistom. Predsjednik države članice EU slikaje se s promotorom najcrnijih ideja u povijesti čovječanstva. I skuplja njegove autograme. Sve da bi se ulizao nekakvim Penavama, Dabrovima i ostalim štakorima.
Predsjednik Sabora, vječni Gordan Jandroković, sjećam ga se dugo, još od vremena kad je zamuckujući pred novinarima, u svojstvu ministra vanjskih poslova u vladi Jadranke Kosor, koja je završila pregovore o pristupanju s EU i uvela Hrvatsku u EU, govorio kako će sada biti zatvorena dva bitna poglavlja. U to vrijeme novinari su još smjeli pitati svašta, pa je netko pitao, Koja dva poglavlja?, a blesasti Njonjo nije znao pa je pitao Vladimira Drobnjaka skrivenog iza zavjese Wich two chapters? Smiješno mi je bilo to skrivanje iza zavjese baš onako kao kad se iza zavjese dvanaest godina kasnije skrivao student koji je daljinskim upravljačem upravljao Rimčevim autonomnim vozilom.
Radilo se o poglavlju dvadeset i dva i dvadeset i tri.
Kakva tužna koincidencija. Poglavlje dvadeset i tri, za koje rečeni posjetitelj koncerta tada kao ministar nije znao, govori o reformi pravosuđa i temeljnih prava građana. Hrvatska je morala dokazati da je sve ispunila što je EU vrlo urokljivo od nje tražila. Iskreno, bilo je to jedino razdoblje u povijesti hrvatske države da je pravosuđe i sve što pod to spada funkcioniralo. Nakon potpisa pristupa, nastupila je nova faza zvana Haj haj uživaj. Policija i pravosuđe dobili su pravo odlučivati o svojim postupcima kako im s prohtije.
A predsjednik Sabora koji je kao mladi političar sudjelovao u provedbi poglavlja dvadeset i tri, samo tucet godina nakon ulaska u EU, veselo skakuće i pjeva i odzdravlja sa Spremni pohlepnom musavom ratnom huškaču koji na pozornici promuklo stenje ko da kenja o lošoj 1945.
A 1945 je godina u kojoj je cijeli svijet ogromnim naporima, uz milione izgubljenih ljudskih života porazio ideju nacizma, fašizma. Ideju koja se perfidno provlači najvećim koncertom na svijetu. Bila je to lijepa godina. Na ponos čovječanstva i civilizacije.
A na pozornici je prisutnih pola miliona Hrvata u afan bacao Marko Perković Thompson, koji je pjevao glasom čovjeka koji ima kronični zatvor, pa povazda sjedi na školjki, pokušavajući se riješiti zatvora, pa si pomaže pjevanjem.
Prigodno, odjeven u crno sa sitnim brojkama napisanim na majici, taman na srcu.
Brojke su uspomena, sjećanje na osobu imena 03941158.
Zvonko Bušić, tip koji se trideset godina, pola svog života u američkim kazamatima odazivao na broj 03941158, po zanimanju terorist i ubojica američkog policajca. Otmičar aviona prepunog nevinih putnika, koji je u garderobni ormar na aerodromu na kojem se u svakom trenutku nalazi na tisuće ljudi, postavio bombu. Srećom ubijen je samo policajac. Ubijen je samo zato jer je policajac koji je svoj život stavio na kocku i izgubio ga u pokušaju demontaže bombe koju je zločinac postavio, ne mareći za živote nevinih ljudi na aerodromu.
Sve to u borbi za hrvatsku državu po mjeri Zvonka Bušića. Takva država, u kojoj su ljude vozali G kolima u logore, poput svinja što ih vode na klanje, hvala Bogu, nestala je onako kako je i nastala. U krvi. I danas, osamdeset godina nakon što je krepala, dižu se glave aveti prošlosti. Inače to je jedna vrlo fina obitelj, ta obitelj Bušić. U zatvoru, ali samo trinaest godina bila je i njegova supruga, zbog terorizma i sudjelovanja u ubojstvu policajca, da bi nakon što je puštena iz američkog zatvora postala jednom od najbližih suradnica Dr. Franje Tuđmana. A sestra Zvonka Bušića, bliska suradnica Andreja Plenkovića, članica predsjedništva HDZ-a, prošla je terorističke pripreme u Clevelandu, Ohio, SAD. Bila je pripadnica Hrvatskog narodnog otpora (luburićevci). Voli pucati. voli jako voli velike pištolje. Pa se slika pucajući iz njih. Ona je Bogu hvala, članica predsjedništva HDZ-a Andreja Plenkovića, lažnog europejca okruženog teroristima i lopovima.Nije samo Dabro revolveraš, ima i HDZ svoju Anu Četiri Pištolja, izdanka fine obitelji Bušić.
Ima li uopće koje ime iz ovog članka, koje ne bi mogli podvesti pod pojam klatež?
Suguran sam da nema.
Jasno je meni da okupljeni tamo nisu znali što znači taj broj 03941158, jer oni ionako ne znaju previše, ali bi drugima vrlo rado tumačili što je bilo, Ako ne znaju šta je bilo. Ali, jasno je meni nešto puno gore.
Da i kad shvate simboliku brojke i svega što stoji iza toga, sve tuge i sramote i zločina, svih tragičnih događaja, neće osjetiti ni malo srama.
