Čemer
Gusta magla pala je. Ni prst pred nosom ne vidi se. Ma nije to magla, nego čemer i tuga. Neizvjesnost.
Jeziv osjećaj kad se ujutro probudiš, protegneš i pogledaš kroz prozor u sivilo. Prljave ulice, mokre od kiše što pada danima, slijepljeno lišće na asfaltu. Gdjekoji auto protutnji cestom, uz šum vode u lokvama uz rub ceste.
Buljiš kroz prozor i ne vidiš ništa. Ni pješake što prolaze s kišobranima u ruci, ni poneku vranu što skakuće po cesti. Ništa.
Samo misao. Što će biti danas? Kuda ću ja? Što mi donosi dan?
Sedamdeset i sedam građanki i građana Zagreba tako se budi, nakon lošeg i nemirnog sna, ovih nekoliko dana. Jerbo ih pritište neizvjesnost.
Pritište ih strah od one stare Da Bog da imao, pa da nemao.
[important]A bilo je tako lijepo. Toliko lijepo da su se znali uhvatit kako se ispod stola štipaju za bedra, ne bi li se uvjerili jel to san ili je to java. Ili otok Java.[/important]
Njihov posao nije bio težak. Jedino što je trebalo, bilo je pronaći način kako izdržati vrijeme do odlaska posla. Kako sadržajno iskoristiti toliko slobodnog vremena, da ne polude od dosade. Plaće su bile vrlo dobre, odlične čak, ured fantastično sređen, ma radni uvjeti savršeni. I nitko ne pritišće ne stišću te rokovi. Nema nikakve brige. Dolaziš u ured, ne na posao, nego u ured. I čekaš plaću.
Koja je odlična, koja je redovita.
I sada je to upitno.
Pa ima li pravde na tom svijetu? Pitanje je koje su postavili ovih dana stotinu puta, najmanje. Na dan.
Kako nije trebalo osnivati?
A sedamdeset i sedam uhljeba, moralnih vucibatina primalo je plaću, a da nisu ništa napravili.Vratili bi oni meni sve što su primili.
— Spectator (@SpectatorHR) January 19, 2023
Imali su šefa, pa je on otišao, dobili su šeficu, dragu i pristojnu ženu, veselu, koja ih stiskala s poslom i rokovima nije. Ma, kažem vam posao iz snova.
I onda se netko sjeti da ih ukine.
Ukida se Fond za obnovu Zagreba.
Sedamdeset i sedam duša ostati će čemerno, bez posla. Jer u dvije godine nisu obnovili ništa.
A nije istina, to da nisu obnovili ništa tvrde zlobnici i jalnuši.
Obnovili su svoj lijepi ured, učinili da sve bude kao u najmodernijim uredima u svijetu. Da im bude udobno dok ne rade. Ured je bio tako lijep, čist, pazili su ga, nisu hodali blatnjavim Markuševcom i gledali potresom razrušene kuće, kako ne bi uprljali tepihe u uredu. Nisu hodali po gradilištima, jer ih nije ni bilo. Pa su radije sjedili u uredima i razmišljali kako provesti slobodno vrijeme. Sadržajno. Kako ga ispuniti.
Njihova ravnateljica isto nije sigurna što će biti s njom. Jer je njena stranka prestala podržavati stranku na vlasti. Sada je u banani. A prije no što je posala šeficom radila je kao Direktor Službe za kontrolu izvođenja radova stručnog nadzora i operativnih koordinatora.
Obični ljudi bi se pitali, što bilo tko radi za plaću, a da mu se tako zove radno mjesto? U kakvoj to instituciji radi bilo tko čije se radno mjesto tako zove? Ma i čime se bavi takva institucija s takvim nazivima radnih mjesta?
Što ona nadzire kad oni cijeli dan muku muče s ubijanjem vremena do odlaska s posla?
[important]Smišlja im nove društvene igre? Organizira team buildinge? Organizira zajedničke gablece, jer jedinstvo i atmosfera je bitna. Nije radna, ali je atmosfera.[/important]
I sada, toga više neće biti.
Bivši ravnatelj, razvikani stručnjak, čovjek koji je došao jer kažu da ima iskustvo, sada govori da oni nisu ni trebali postojati.
A plaću je ubirao.
Redovito, baš poput njih. Nije je vratio. Kao što je neće vratiti ni ovi. Samo će ostati bez nje.
A ja gledam kroz prozor. Vani je lijep i sunčan dan…
I svi me vole, svima sam duhovit
Čekaju na red da me upoznaju
Samo ti nikako da shvatiš konačno
Koliko me voliš suludo pic.twitter.com/kjhD1j5uFT— Spectator (@SpectatorHR) January 19, 2023
