Svakog dana desetine pametnih, mladih, školovanih odlaze iz Hrvatske.
Flixbusom, kombijima firme Žarko prijevoz, a neki hladno mahnu kroz avionski prozor Franji Tuđmanu koji postaje sve manji i manji.
Svako od njih odlazi sa jednom mišlju, opraštajući se od domovine.
Adio seljačine, nema više jebačine.
Pa će se vratit, za Božić, Uskrs, na ljetovanje na more koje nisu mogli vidit godinama, jer se nije imalo para.
Rijetki se vraćaju u Hrvatsku, da bi se ovdje nastanili.
Ne znam, ako su oni koji odlaze pametni, što li su ovi koji se vraćaju?
Ljudi koji odlaze, odlaze poput prebijenih šugavih pasa.
Zaplakani, sa pažljivo spremljenom ušteđevinom koja dostaje jedva za mjesec dva skromnog života u nepoznatom svijetu.
Ne prate ih nikakvi klipani iz ministarstva vanjskih poslova ili ministarstva socijalne skrbi, ma ni nikakav medved iz ministarstva branitelja im neće doć mahnut.
Nema ni lokalne popine.
Boli ih kurac.
Glavno da je njima dobro.
Važno je da oni ko lakirani majmuni hodaju ministarstvima po debelim tepisima, onima sa visokom florom, koja ih škaklja po jajcima dok hodaju.
Samo slegnu ramenima na spomen da je netko otišao odavde, iz vukojebine, da bi počeo pristojan život, najmanje parsto kilometara odavde.
E, ali kada se neka budala zajebe, baš ono zajebe, pa se odluči vratit natrag, ondak je druga pjesma.
Kompozitor te pjesme je Vlada RH iz mandata Zorana Milanovića.
Koja je osnovala Ured za dobrodošlicu.
Koji ministar je došao na debilnu ideju o osnivanju toga ureda, ne znam, ali svakako postoji nekoliko favorita na koje sumnjam.
Izvod iz odluke Vlade o radu ureda dan je ovdje.
Ured odgovara na sljedeća pitanja:
– Što je potrebno znati prije konačnog povratka u Republiku Hrvatsku?
– S kakvim korisnim informacijama valja raspolagati?
– Što očekivati?
– Koji su prvi koraci nakon odluke o povratku?”,
Sve se mislim da je neka zajebancija.
Kakve se to konjine vraćaju u Hrvatsku, kad im nekakvi štakori u svilenim odijelima trebaju odgovarat na ova pitanja?
Svakog jutra, prije početka radnog vremena toga ureda na Trgu hrvatskih velikana, u predsoblje, na stolić stavlja se posudica sa medom, malenom žličicom, bokal vode.
Ako se slučajno zajebe koji Srbin pa se vrati u Hrvatsku, da ga se dočeka sa slatkim, da se vidi da je dobrodošao natrag u RH.
Kraj tog stolića postavljen je video nadzor sa HD kamerom, koja je snimila sva tri Srbina koji su se vratili u Hrvatsku, pa se snimke s te kamere mogu koristiti kao materijal za Dnevnik HRT-a, u jednom od redovitih panegirika uspjesima Andreja Plenkovića i Predsjednice.
Vraćaju se i oni od Down under i oni iz Kanade. I gdje koji pukovnik Minkenske bojne.
Njih kamera za sada ne snima, jer, omakne se često Za dom, na što zaposlenici Ureda veselo odgovaraju Spremni.
Pa ne bi bilo zgodno i to objavit.
Za sada.
Piše da je ured namijenjen i može odgovarati na pitanja samo etničkih Hrvata, što god to značilo.
O četničkim Hrvatima nema ni riječi.
O Bože moj, zar su Hrvati uistinu takvi glupani i debili da se ni vratit ne znaju u državu da im treba pomoć jako dobro plaćenih HDZ-ovaca?
Ne znam koliko ih tamo knjava i teli se u tom Uredu.
Ali kaže mu frend, zaposlen nešto oko Vlade, da tamo ima barem tri osobe koje niko ne može pobijediti u kompjutorskim igrama. A broj zaposlenih raste, a broj povratnika NULA:
Nije mi baš ni jasno što bi oni trebali raditi, a svakako nisam tup.
Kako li je tek jasno onim rodijacima HDZ-tovskih volusina koji su nakrcali ured svojim rodijacima?.
Pa rođo se hvali da jetrvina mala radi u Državi, nešto na kompjuteru. Ne radi puno, plaća redovna i dobra.
Ne znam, da li zaposlenici čekaju one koji su se zabunom nakanili vratit, odjeveni u narodne nošnje, a na zidovima umjetni suncokreti, veliko raspelo, slike Franje i Gnojka.
Bilo bi dobro da je tako, da se povratnici osjećaju kako kod kuće.
Razmišljam.
Ured je osnovan prekasno.
Cvijet hrvatske državnosti, intelektualne misli, vratio se 1991.
Bez Ureda dobrodošlice. Bez slatkoga, bez štakora koji igraju pasijans na poslu.
Sve im to nije trebalo.
Dovoljna je bila ogromna ljubav prema Domovini.
Pa su pogonjeni ljubavlju, došli ovdje.
Nije im trebala pomoć oko smještanja i snalaženja.
Dobili su samo stanove, poduzeća u vlasništva, puno gotovine, ključna mjesta u državnoj upravi, ministarske položaje.
Ivica Mudrinić, Gojko Šušak, Ivan Milas, Miro Barešić, starina Sulimanac,
Svi oni prošli su istu proceduru.
Čekali ih na aerodromu, prvo su ih odveli u Namu da se presvuku, kupilo im odijela, kravate bijele košulje i igle za kravate, jer su došli kao gologuzani poderanih hlača.
Evo to je odgovor na zadnje pitanje, ali iz godine 91. „Koji su prvi koraci…?
Danas više nema vozanja u Namu, nema ni stanova, ni gotovine, ni ministarskih mjesta za dođoše.
Jer su stanove i gotovinu pokrali oni koji su došli 91. a ministriraju njihovi nasljednici.
Kasno se vraćate, najbolje je da pričekate da se avion natoči gorivom, pa se vratite natrag.
I vjerujte mi, moj savjet je puno stručniji i dobronamjerniji od savjeta kojeg bi vam dali dobro plaćeni igrači pasijansa.
