Svašta se pisalo ovih dvadesetak godina o Mamiću.
Svašta je on izgovorio, besramno i neotesano, jezikom neprimjerenim čak i u situaciji kada se sam šećeš po livadi, da nema nikoga oko tebe, da to čuje. I trava bi pocrvenila od srama. Vrlo česte konferencije za štampu, dugotrajne i naporne, prepune fraza, ne bih rekao da su prepune laži, jer Mamić nikada nije lagao. Mamić ima svoj pomaknuti način gledanja na stvarnost, koji većina drugih ljudi doživljava kao laž.
Taman kada su pratitelji tih tirada, u stilu Fidela Castra, zavaljeni počeli kunjat, postavi neki novinar pitanje. Bilo kakvo. I onda besprizornik, počinje svoj ples bahatosti, kurcaranja, nabijanja. Konjina se loži sam od sebe. I tako četvrt stoljeća.
Više je taj pojebo majki nego Casanova venecijanskih dama. I sada je taj majkojebac u BiH. Može sada njima jebavat i mamu i sestru i cijelu familiju. Uživo. nama više ne. A preko kamere, neka ga. Kada sam čuo da je pobjegao u BiH, jer mu je proradio šupak radi zatvora, pomislio sam da je čovjek, dostojanstveno otišao u svoju djedovinu, dostojanstveno popiti bočicu kukure, poput Sokrata, ili po uzoru na nedavno samoubijenog Junaka pretvorbe, odlikovanog ordenom Chromosa sa Radničkom cestom.
Malo kurac. Frajer je šupak.
Poput večine tih nekakvih importiranih domoljuba, jak na jezičini, ali zasran na djelu. Sjećate li se Joeta Šimunića, koji je nakon gadarije koju je napravio izjavio “oduvijek sam sanjao da ću to napraviti“. Još kada se igrao sa klokanima u pijesku nekakve austarlske vukojebine, već je shvatio da neizmjerno voli Hrvatsku, jedino nije znao što je to i gdje je to. Da li se to jede ili se jebe? Kasnije je shvatio što je od toga dvoje. Da bi samo nakon deset dana propentao, sav zasran “nisam mislio, nisam znao, nisam htio“.
Ili onog domoljuba iz Dugopolja, koji je išo službeno, uz putni nalog, mjeriti visinu kuruze u Bleiburg. Dok ga nije ćorkiralo. Nije on. Ma nije, svi zanju da nije. Cijelo selo zna da je pošten. A celo selo šmrče belo. Split je blizu…
Domoljubi pičkice. Jebo takvu domovinu ako su ovi domoljubi.
Ta BiH ima neki čudan status kod Hrvatske. Kada treba tražit gangstere koji su pokrali državu, tipa Kutle, Mamić, onda je to druga država. I nema izručivanja. Kad treba plaćat penzije vojnicima te druge države, ondak je to naše. Kad Hrvatska treba birat predsjednika, onda se po BiH guraju vijenci po groblju.
Čudan je taj odnos. Meni neshvatljiv. Ali, tko sam ja? Možda vi shvaćate? Dajte se odredite više!
Jebenica u svakom pogledu!
Možda je rješenje da im kažemo, evo vam ga, jebite se i vi i on, zemite si ga, skup sa tim vašim vojnikima. Briga nas i za njega i za njih? Tolko je pokro da ih on može plaćat.
Uglavnom, unatoč ovim teškim sparinama i vrućinama, nekako je zrak u Hrvatskoj zadnja dva dana čišći. Puno čišći. ,Mogli bi se na to sa ugodom i zadovoljstvom naviknut, ali jebi ga, šest i pol godina prođe. Ko tren.
Za to vrijeme, on će radit isto ko i dosada. Jebat majku, nabijat na kurac, vrijeđat.
Ali sa druge strane, iz nekakve pripizdine u BiH. Mi kao društvo smo već navikli na razne budale preko granice koji nas vrijeđaju, od Šešelja do Jorasa.
Ko ih jebe. Glavno je da nisu tu. Više ne sere gdje jede. Ovdje je sve poždero, ali neka sere tamo!
Samo je jedno važno.
Da je u Hrvatskoj zrak čišći!
