U dugim zimskim večerima gutali smo Winnetoua, ko što djeca kokice u kinu gutaju. Nikad dosta. Znali smo naizust cijele odlomke, recitirali dijaloge. A onda je došlo proljeće. Nadrljamo zadaću, nešto i u glavu uđe, pa van. Igrati se kauboja i Indijanaca. Svi su htjeli biti Winnetou ili Old Shatterhand, a Renata, lijepa djevojčica ponositog držanja u koju smo svi bili zaljubljeni a bila je za glavu viša od sviju nas, bila je naravno Nšo-či.
Prošla su ta vremena. Prošla su desetljeća. A priznam, lijepo se sjetiti tih sretnih dana, igre kauboja i Indijanaca.
Kad mene više ne bude, neki novi starci će se sa sjetom sjećati kako su se u djetinjstvu u Plenkovićevoj Hrvatsko igrali ustaša i partizana. I svi su htjeli biti ustaše, partizan nije htio biti nitko. Svi su bili brzonogi, trčali su ko vjetar, upravo kao što su ustaše trčale pod kraj rata.
Pred devet godina kad je Andrej Plenković postao premijer, priznam, meni je bilo smješno. Svileni, pomalo pederkasti tip na čelu stranke zaprđenih krkana. Bio sam siguran da će vrlo brzo završiti na šini uvaljan u katran i perje, ko što oni njunjavci završe u stripovima o Taličnom Tomu. Bezlični aparatčik, ni po čemu poznat, poznavao sam mu oca, onako površno, slušao priče o njemu u realnom vremenu, tada, i to je bilo posve dovoljno da ga u širokom luku zaobilazim na ulici. Ni to mi nije zazvonilo na uzbunu. Jer, kakav otac, takav sin. Popustili su mi instinkti, opustio me škerac pri pomisli na Plenkovića na nekakvom pučkom događanju HDZ-a. Na bikijadi u Radošiću. Kako gaca u prašini u svilenom odijelu.
Devet godina je Andrej Plenković na čelu vlade Republike Hrvatske. Iako je po službenoj hijerarhiji treći čovjek države, odmah iza Predsjednika i predsjednika Sabora, sva vlast nalazi se u njegovim rukama.
Vlast Andreja Plenkovića imat će svoj kraj. Kao što i sve drugo na svijetu ima kraj. Mnogima od nas, sudeći prema stanju u politici u Hrvatskoj, ali i prema smiješnim i tragičnim likovima koji se nalaze na čelu opozicijskih, za sada opozicijskih stranaka, jer ako se Plenkoviću bude prohtjelo, kupit će ih, Andrej Plenković će biti zadnji premijer. Jer, ne vidim niti ne slutim ama baš nikoga tko bi mogao svrgnuti HDZ s vlasti, i samim time doći na Plenkovićevo mjesto.
Iza svakog čovjeka ostaje nešto. Makar uspomena. Sjećanje na njega kao čovjeka i na njegova djela. I jednog dana, kada Plenkovića više ne bude, pa makar na premijerskoj poziciji, ostati će sjećanje na njega, ali i na njegovo političko djelo.
Možda riječ djelo nije posve prikladna, jer, gledano s moje točke gledišta radi se samo o nedjelu. Političkom i gospodarskom.
Unazadio je i učinio neefikasnim pravosuđe, naročito onaj dio koji se bavi progonom i kažnjavanjem gospodarskog kriminala, a gospodarski kriminal je biljka koja fantastično dobro uspijeva na ovom području, zalijevan rukom HDZ-a, stranke kojom čvrstom rukom rukovodi Andrej Plenković. Državu je predao u ruke kriminalcima. Hrvatska danas u vlasti je inozemnih korporacija, stranih banaka i mafije.
Potpuno je blokirao rad Sabora, najviše izvršne vlasti u državi, političkom korupcijom, nemoralnim koalicijama koje se rugaju biračima, čija na izborima iskazana volja se ne poštuje ni malo. Sabor je pretvoren u glasačku mašineriju sa samo jednim zadatkom, izglasavanjem odluka Andreja Plenkovića. U tome mu u velikoj mjeri pomažu političko antitalenti i dibidusi na čelu opozicijskih stranaka, tipova koji čak ni prisustvo na glasanjima u punom sastavu ne mogu organizirati. O političkim idejama, visprenosti, ne valja ni govoriti.
Podredio je sebi i stranci Ustavni sud koji je postao instrument obračuna s političkim neistomišljenicima Andreja Plenkovića.
Političke neistomišljenike on doživljava kao političke neprijatelje, stigmatizira ih i vrijeđa.
U potpunosti je preuzeo kontrolu nad pravosuđem, naročito nad državnim odvjetništvom instaliranjem Glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića, direktno umiješanog u velike afere.
Uvođenjem, daleko preuranjenim, Hrvatske u eurozonu, doveo je do osiromašenja velikog, većinskog broja stanovnika, koji su postali taoci njegove ogromne ambicije i želje za zauzimanjem jedne od glavnih fotelja u EU.
Rat u Ukrajini iskoristio je za obračun s političkim neistomišljenicima, koje je titulirao, vrijeđao i na leđima im crtao metu. U tri godine rata u Ukrajini više se bavio Ukrajinom i traženjem imaginarnih agenata Kremlja u vrhu ovog jada kojeg nazivamo politikom, no što se bavio pokušajima podizanja standarda građana, ali ne umjetnim putem, nego podizanje standarda građana kao rezultat dobre ekonomske, gospodarske, zdravstvene i socijalne politike.
U Vladu je uveo kriminalce, lopove, tipove sumnjivog obrazovanja, cugere, bezidejne politikante, budale vulgaris, koji nikakva rješenja za bilo što nemaju. Nemaju jer ne znaju. Nemaju jer im nije bitno. Nemaju jer su budale neki od njih. Oni će biti ministri sve dok ispunjavaju samo jedan osnovni uvjet. Slijepu odanost Andreju Plenkoviću.
Relativiziranjem velike pobjede nad fašizmom u svijetu, borbe u kojoj su Hrvati odigrali važnu ulogu, Plenković se dodvorava rigidnoj desnici i otvara novi politički front, ideološke sukobe, kako bi skrenuo pažnju s gorućih, egzistencijalnih problema građana.
Partizanski pokret na području današnje Hrvatske imao je stotinu četrdeset i jednu tisuću Hrvata, 61% partizana na teritoriju Hrvatske činili su Hrvati. U Domovinskom ratu sudjelovalo je tristotine trideset i šest tisuća branitelja, prema izjavi najmjerodavnijeg, doktora Franje Tuđmana, da bi danas broj branitelja porastao na pet stotina trinaest tisuća. Skoro dvije stotine tisuća branitelja postali su branitelji nakon rata.
U ratu je 1991 sudjelovalo tri tisuće pripadnika HOS-a koji su se pozdravljali sa Za dom spremni, nazivali svoje jedinice prema ustaškim zločincima. Svaki sto dvanaesti borac bio je HOS-ovac, ali i svaki stotinu sedamdeset i prvi branitelj bio je HOS-ovac prema broju branitelja danas.
HOS je osnovan kao paravojna jedinica, a osnovala ju je Hrvatska stranka prava (HSP) predvođena Dobroslavom Paragom. Prvi zapovjednik HOS-a bio je Ante Paradžik, dopredsjednik HSP-a koji je u rujnu 1991. ubijen u atentatu u Zagrebu. Za Paradžikovo ubojstvo su 1993. na zatvorske kazne osuđena četiri hrvatska policajca, a HSP je tvrdio da se radi o političkom ubojstvu. HOS je u prosincu 1991. raspušten, po naredbi Franje Tuđmana, upravo zato što je osnovan kao ilegalna paravojna postrojba, a njegovi pripadnici integrirani su u redovne postrojbe Hrvatske vojske. HOS je prestao postojati.
HOS je nakon trideset i četiri godine oživio, pod budnom paskom Andreja Plenkovića. Hrvatskom se isprva povremeno zaorio Za dom spremni, a onda je nakon objave Kusićevog povjerenstva o dopuštenosti dvostrukih konotacija tog pozdrava, zloduh izletio iz boce. Samo imenovanje povjerenstva dokaz je Plenkovićevog namjernog kršenja Ustava i odredbi Ustavnog suda koji je pozdrav proglasio neustavnim. Počelo je s pozdravima na koncertima guslara, na opskurnim proslavama, da bi se poput požara nošenog i poticanog burom, proširio na gradske trgove, stadione i posve prigodno na konjska trkališta.
Nakon osamdeset godina od rata, kroz Imotski kamioni žure, voze crnce Francetića Jure. U Čapljini, klaonica bila, puno Srba Neretva nosila… A policija provodi snimanje, ne znam, valjda da bi kasnije nakon nekog vremena mogli uživati u slušanju njima omiljenih pjesama.
Danas, osamdeset godina nakon rata, dok napredni svijet s poteškoćama, ali pokušava i uspijeva koračati prema naprijed, ponosan na trenutke zajedničke povijesti, pobjede nad najvećim zlom, fašizmom, Andrej Plenković čvrstom rukom Hrvatsku uvodi u fašizam. A sebe svrstava u red s najvećim zločincima dvadesetog stoljeća.
Nakon svega, pamtit ćemo ga kao čovjeka koji je društvo doveo do toga da se djeca na cesti igraju ustaša.
