Vizionari
„Nikola Tesla, od svojih suvremenika tituliran kao ugledni fizičar i izumitelj, u punom smislu može se smatrati tehničkim i znanstvenim vizionarom.“
Tako počinje kratka notica o Nikoli Tesli na portalu hrcak.srce.hr
Malo je ljudi koje se smatra vizionarima. Ljudima koji gledaju kroz sadašnjost u daleku budućnost. Kao kroz prozor. I u daljini vide svoj cilj.
I hode prema njemu, korakom čvrstim, poput Mojsija koji je preveo narod preko mora. Poput druga Tita koji je jahao na čelu kolone uz usku stazu planinsku. Visoko na vrhu led. Ili, sjećate se one I have a dream that one day every valley shall be exalted, and every hill and mountain shall be made low…
Ili Ich bin ein Berliner. A u drugoj prilici: We choose to go to the moon in this decade and do the other things, not because they are easy, but because they are hard
Ljudi koji su znali što žele. Kako žele. Kako to ostvariti. Kako bi ljudima bilo bolje. Vizionari.
Rekao sam, malo je vizionara, teško je reći tko je od njih najveći. Ali, po mom sudu, naravno to je moj stav, najveći je svakako vizionar dr. Franjo Tuđman.
Svojom je vizijom Tuđman, ako ne stvorio, onda oblikovao Hrvatsku kakva jest.
Sve ovo što danas živimo, možemo duboko zahvaliti Tuđmanovoj viziji Hrvatske. Hrvatske koja je temeljena na temeljima koje je on iskopao, zašalovao, stavio armaturu, zamiješao beton, nalio ga, vibrirao, zalijevao da se ne osuši prenaglo. I skinuo šalunge.
Pa smo dobili čvrst i lijep temelj na kojem je sazdana Hrvatska.
Stvorena je država u kojoj nema mjesta za različite smušenjake i smutljivce, mutikaše i bezglavnike, jalnuške diletante i jednostavno – prodane duše.
Stvorena je država u kojoj nema mjesta za mutikaše i bezglavnike, ali ima za ustaše i poglavnike. Tuđmanovom vizijom. Makar na kaminima u stanovima ministara. Članovima Tuđmanove stranke.
Hrvati su sretni ljudi im žene nisu Srpkinje ili Židovke. Na sreću. Na zadovoljstvo udarnice njegove stranke Majde Burić.
Imamo Hrvatsku!
Davno je, nakon što je šalung s temelja skinut, Franjo uzviknuo Imamo Hrvatsku!
Poklič koji je prasnuo poput pucnja startnog pištolja, a neuki puk shvatio je to upravo onako kako je i zvučalo tim ljudima nanaviknutim radu i stvaranju, zvučalo je kao znak za početak bjesomučne otimačine i pljačke, prodaje opljačkanog.
Krenula je otimačina i pljačka, laktovima se na startu gurali članovi dvjestotinjak obitelji, ne bi li se dočepali tvornica, hotela, poduzeća, kafilerija, trgovina, ne bi li ih kupili s onih nekoliko stotina maraka koje su imali u džepu.
Pa postali svoji na svome. A svoje su zaslužili pljačkom i otimačinom.
Prema viziji Franje Tuđmana
Predratni penzionirani general JNA, s debelim socijalnim cvikerima na nosu, umotan u deku dok priča u kameru kako teško živi i da mora, kako bi preživjeli on i žena i djeca, koji su tada već bili zreli ljudi, iznajmljuje stan Tončiju Vrdoljaku koji je u njemu snimio svakako najbolju seriju reklama, onih Kraševih, sjećate li se Zemite Bronhi, lakše se diše. Ili one za Frizbi u kojem starčić neobično nalik Franji pleše u svom domu?
Jer stan je bio velik, režije su bile visoke, trebalo je to plaćati generalskom penzijom.
Jebi ga, zaplijenio je prevelik stan, nije mislio da će doći u mirovinu kad-tad.
Ili je vizija bila samo način da zakrpa i spoji kraj s krajem? Kako sada ispada, moguće je!
Usudio bih se reći, najbolje, ma što najbolje, jedino što je valjalo u Tuđmanovom djelu je sudjelovanje u stvaranju Kraševih reklama. To je bezvremenski. Ostalo trune.
Lako je prodati kad nisi gradio. Ćaćino se najlakše prodaje.
Stvorio je Hrvatsku u kojoj u parlamentu sjedi barem dvadeset i pet posto kretena, moralnih nakaza koje nema tko zaustaviti, jer je uništio pravosuđe, a ruine ostavio štovateljima svog djela kako bi nastavili poslije njegove selidbe pod krov na jednu vodu, njegovi sljedbenici uništili su policiju, industriju nisu uništili njegovi nasljednici, nego ju je uništio on, određujući tko će koju tvornicu kupiti sa stotinjak maraka, ako si bio goljo koji ni to nisi imao, onda ti je dobri čovjek Jozo Martinović isplatio novac iz državne kase, kako bi kupio tvornicu za sebe.
Bio sam u ta vremena često kod Joze, a baš nikad se nisam sjetio pitati da mi da parsto maraka da kupim PIK Vrbovec. Jebi ga.
Nisam tada shvatio svu veličinu Tuđmanove vizije. Ili mi je bio želudac krivo nasađen. Ili me bilo strah što će mi reći roditelji?
Tuđman je mama i tata temeljima države, njegova misao živi, ona je stvorila 555 općina s stotinjak tisuća zaposlenih muzača jasala, dvadeset i jednu županiju u kojoj papire prevrće armija ljudi, a da nitko ne zna svrhu njihovog posla, osim primanja plaća.
Tuđmanova vizija svakako je obilježila i obilježiti će generacije Hrvata. Zadužila ih.
Preko grla. I uvijek ćemo se osjećati dužnima, radi Tuđmanovog djela i djela njegovih učenika, tumača njegove vizije.
Sve on to gleda odozgo.
I vjerojatno je ponosan i sretan. Jer, sve je baš onako kako je i želio.
