Upadao sam ja u nezgodne situacije, ljudi mi pokazivali nekakav papir da ga pročitam, ja nakon nekoliko sekundi dignem pogled. A onda se neki i uvrijede zbog omalovažavanja. Jer se nisam ni udostojio pročitati to što bi oni htjeli.
A ja sam pročitao. Jer, brzo čitam, a čak čitam i s razumijevanjem. Vrlo vrlo rijetko se vraćam na neku rečenicu jer nisam razumio o čemu se radi.
Ali, eto, nikad ne reci nikad.
Danas sam pročitao jednu rečenicu. Pa zastao. Psovka je izletjela jednakom brzinom kojom čitam. Pa se vratim na rečenicu. I opet psovka. Pa se vratim opet. I zamislite, opet psovka.
Urbi et orbi poznato je da mnogi, točnije većina saborskih zastupnika su samo mlatimudani, ljenčine koje boli kurac za sve što se događa oko njih. Dok se naravno ne dodirne njihovih interesa. E, onda se uskopiče i podignu na zadnje noge, u obranu digniteta. U obranu nečega što oni nemaju.
Nešto ko branitelji. Ne smeta ih ni što im ministre lopove guze i trpaju u zatvoru, ne smetaju im kopači po kontejnerima, ne smeta ih ništa. Ali kad se pojavi najava da će nekakva Leposava ili Paraskeva održati koncert u nekoj zabiti, spremni su i na revoluciju. I borbu protiv žena. Herojski vrlo.
Branitelji, veliki korisnici usluga zdravstva šute o lopovluku Malog ko zaliveni.
Ne smeta ih čak ni što je važan član zločinačkog udruženja Srbin.
Bijedno i jadno— Spectator (@SpectatorHR) November 18, 2024
Za to mlatimudanstvo svaki mjesec zastupnicima na račun sjedne crkavica od 4.000 EUR-a. A mnogi od njih svojim radom ne bi ni pizdu ledene vode zaradili da rade nekakav stvarni posao.
Platica četiri somića eurića. A mjesec ima oko dvadeset i dva radna dana prosječno. Dakle, onako iz rukava, malo manje od dvije stotine eura na dan. Za knjavat, ne dolazit, ne radit, za bolovat od kurcobolje.
I naravno, od toliko nerada, ljenčarenja se i ogladni. Pa se ide jesti. Ali, tu je problem. U Saboru je glavno jelo koštalo tri eura. Neki dolaze samo se nažderat i onda odšetati. Malo je jebeno kaj je taj Sabor sada malkice u vukojebini, manji je gušt pobjeći, Špica je daleko. Pričali su mi da je gradski zastupnik SDP-a Ivan Račan u prošlom mandatu dolazio svaki dan na ručak u kantinu Gradske skupštine i nakon toga nestao u vidu lastinog repa, elegantno hodajući nestao je u daljini. Sada toga više nema. Ivan Račan je sada u Saboru, pa se hrani tamo.
Kako je pisalo na jelovniku, ‘uposleni djelatnici’ dnevnu juhu plaćaju 1 euro. Glavno jelo s prilogom je 3 eura. Dnevni prilog je 1,50 euro, desert 1 euro, a salata 0,50 eura.
Bilo je to tako dok je Bog hodao po Zemlji, pa su njupali u Saboru. E, a u kolovozu su se preselili u onu kino dvoranu u vojarni na Črnomercu. A tamo kuva vojska. I tragedija, nemereš više jesti za tri eura. Nego za osam. Nos ti posran.
A to je čak 176 Eura mjesečno. I kad se nakrcaš za osam eura u restoranu kino dvorane, ostane ti za normalni život samo 3.800 i nešto sitno EUR.
Recite vi meni, kakav je to jebeni život, da imaš za do kraja mjeseca samo 3.800 EUR a za život? A narodni si poslanik? Njuška samo takva. I kako preživjeti sa 3.800 i kusur EUR-a?
Velika većina saborskih zastupnika su pičkice koje se boje s istinom izaći na vidjelo. i samozatajno pate i jedva spajaju kraj s krajem Ali zato je tu Ivan Račan, vitez od saborske kantine. Vitez od kantina uopće. Nositelj Ordena Žlice i vilice s Danicom Ikea kuglica.
Visoke cijene u kantini su ga spriječile u pokretanju inicijativa, a da ne govorimo o postavljanju bilo kakvih pitanja. Kako ćeš, kad si gladan?
Pa je u saborskoj raspravi izjavio:
I dok kopiram i lijepim ovu rečenicu, opet psujem.
A nije mi jasno zašto.
A vama, milly moyi?
