Imam jednu želju
Imam jednu želju. Veliku želju. Danima hodam, maštam o ostvarenju želje.
Sjedim i sanjarim. Uvijek ista želja uvijek isti film. Cijeli život, cijeli radni vijek bio sam direktor velikih sistema, a kad nisam bio direktor velikih sistema, bio sam direktor u velikom sistemu. Ili ipak sustavu? Isto se piše.
I sad sam u mirovini, zaposlenik kod ministra socijalne skrbi, poput većine onih koji jedva spajaju kraj s krajem. I sad sam Spectator, veća je to muka nego zadovoljstvo. A sponzori me ne doživljavaju, osim ponekog tapšanja po ramenima. Ni kavu da bi platili.
Ispijam kave, pišem, škicam ženske što prolaze, pa kad neka zgodna zamakne za ugao, vratim se čitanju članaka o Banožiću ili Gabrijeli Žalac. Jer, nikada nisam bio blag prema sebi. Čitanje o njima je valjda pokora radi pogleda koji miluje žene u prolazu.
Dakle, imam skoro sve što mi treba. U to se može uvrstiti i neostvarena želja, ali, ona mi ne treba. Meni treba ostvarena želja. Ali ne kao želja koju je imao Ljubomir Ršumović Joj da imam barem, jedan mali harem. Pa da haram po haremu.
Moju želju je još teže ispuniti.
Bio bih savjetnik
Neostvarena mi je želja biti savjetnik.
Jer, pametan čovjek savjeta ne treba. A budala ga ne sluša. I svejedno, plaćaju ti da ih savjetuješ. Revno i predano plaćaju, ti revno i predano pišeš litanije prepune pametovanja, a oni ih ne čitaju, jer su pametni. Ili oni ih ne čitaju, jer su budale. Nema veze. Lova kaplje. Pa se polako etabliraš i odjednom, pod stare dane, ni kriv ni dužan, postaneš ekonomski analitičar, pa ma što to značilo. A reference imam.
Evo, poduzeće koje sam imao u kojem sam bio jedini zaposleni, nije propalo, kao što je propalo vrlo uvaženom ekonomskom analitičaru. Tipu koji brbonja i savjetuje svakog dana, ko vodenica, a propala mu firma u kojoj je sam sebe pozdravljao, kao direktor sam sebi naručivao kavu da si sam donese. Slao sam mailove, sam fakturirao. Troškovi plaće, samo njegovi. I ode firma u trokurac. I on savjetuje svakog dana na radiju i televiziji. A on dijelio vizitkarte na kojima je pisalo CEO. Pojma nemam kaj je taj CEO. Valjda znači da ga možeš kupit u komadu, cijeloga. Ko u diskontima, šteku piva. Samo moraš platit. Po šiptarskoj varijanti cash & carrya. Pljati gi pa se kljati.
Pljati gi pa se kljati.
Meni poduzeće propalo nije, jer ga nisam imao.
Pa u svojim maštarijama o savjetovanju idem ja i dalje. Pa me nazovu recimo sa N1 televizije ili Hrvatskog radija, kako bih svoje mudrosti prosipao pred svekolikim auditorijem. Svih 1.573 gledatelja N1 televizije. Jer oni uporno pozivaju takve dilbere. A emisija se uopće ne zove Kako sjebati svoje poduzeće.
Pa odelce, nalaštene cipele, čarape čiste, bez rupa, pa me prije snimanja napudraju, kosu mi pažljivo počešljaju, naprave ravni razdjeljak, pa me obilno poškrope lakom za kosu.
I onda, poput lakiranog majmuna sjedam pred kamere, srdačno se smiješim i čekam, ispod stola vreća mudrosti otvorena, samo da me štogod pitaju, da sve to istresem na stol. Pred svekoliku javnost od 1.573 gledatelja.
Jerbo ja sam ekonomski analitičar i savjetnik.
Pa me voditeljica, nekako se nadam da bi slučajno pronašli voditeljicu koja bi me pustila da izlažem, da mi ne bi uskakala nakon dvije riječi, kakav je danas taj neki običaj, priupita:
Gospodine Spectator, kako Vi ocjenjujete najnoviji paket mjera ove Vlade?
Ponovim uzdah koji sam jutros vježbao satima, hodajući u gaćama po stanu, pa onda vježbao pred ogledalom i progovorim
Od prve odma Štok i vjeverica
Uvjeren sam da nove mjere ove Vlade, Vlade Andreja Plenkovića nisu trebale biti donesene. To Vam je samo prodaja magle.
Jadna i zbunjena voditeljica koja ne televiziji egzistira samo da bi udarala u živu ode i ditirambe Andreju Plenkoviću, samo što nije pala u nesvijest. Skoro se izvrnula sa stolice, Štok i vjeverica.
Lagano podignem ruku, poput policajca kad ti kaže Stop i nemilosrdno udaram u svoju žicu.
Ajmo pričati u kunama, još mnogi nisu u potpunosti navikli na Eure, govorim kao da taj N1 gleda najmanje pet tisuća ljudi.
Dakle, radnik ima plaću, a takozvani Bruto 2, neka je u ovom primjeru 10.000 kuna. To znači, radnik na ruke dobije oko 6.000 kuna. To je primjena vrlo malo modificirane formule koja se u hrvatskoj ekonomskoj misli zove HTHŠG. Halbe trinken, halbe Šarcu geben.
Pa ispalim jednadžbu 10.000 – 6.000 = 4.000
Malo manje od halbe, četiri tisuće kuna su davanja državi. Porezi i onda pripazim da ne kažem i ostala sranja.
Vlada podiže plaće, pa nek plaća našeg radnika bude 11.000 kuna Bruto 2. Radnik dobiva povišicu od recimo 500 kuna, pa mu je plaća 6.500.
E sada. Taj radnik kupuje kruh. Recimo da je jedan kruh deset kuna. Kruh da bi se napravio, mora se posijati pšenica, sije se naravno na izorano, mora se štiti zaštitnim sredstvima, tretirati, mora se pobrati, mora se odvesti na otkup u silose. Mora se samljeti, pakirati, utovarit na kamione i isporučiti u pekaru, gdje će od njega pekari napraviti kruh. Kruh se vozi u prodaju.
Recimo da u tom procesu sudjeluje deset različitih radnika, različitih profesija. I svima njima je ova Vlada, Vlada Andreja Plenkovića, podigla plaće. Cijena njihovog rada skočila je. U cijeloj ovoj priči nemojmo obraćati pažnju na jedan bitan faktor to su energenti.
Dakle, pričamo samo o radu. Bez troškova energenata.
Voditeljica je u komi, vrti joj se u glavi, toliko svetogrđa u njenoj emisiji, najebat radi mojih riječi. Vidim, nije joj sjelo, nije joj jasno. Pa naslađivački trančiram.
Podigneš plaću radnika proizvodnje sjemena pšenice.
Podigneš plaću traktoristima koji oru zemlju.
Podigneš plaću traktoristu koji drlja
Podigneš plaću traktoristu koji sije
Podigneš plaću radniku na kombajnu i traktoru koji u prikolicu tovari žito iz kombajna.
Podigneš plaću vozačima do silosa i radnicima u silosu.
Podigneš plaću vozačima od silosa do mlina.
Podigneš plaću radnicima u mlinu.
Podigneš plaću pekarima
Podigneš plaću trgovcima koji prodaju kruh.
I evo nama čega? Skupljeg kruha.
A energija?
A ja sadistički trpam dalje.
Rad je poskupio, a porast cijene rada iskazuje se samo na jedan način, kroz povišenu cijenu čega?
I pogledam je, a ona udarila u tupilo i kužim da ne kapira ni kurca.
Cijenu brašna dreknem ja. A kad poskupi brašno, poskupit će i kruh. K tome još i cijena energenata.
Uzmimo onako utopistički da je cijena nafte plina i struje po istoj cijeni 5 godina unazad.
Povisimo plaće radnika na pretovaru iz broda u skladište plina ili nafte.
Povisimo plaće vozačima, željeznici ili radnicima JANAFa koji transportiraju naftu ili plin trgovinama.
Povisimo plaće radnicima na benzinskim stanicama i punionicama plina.
I evo nama čega? Skupljeg kruha.
Isto i sa strujom
Podigni place radnicima HEP-a
I evo nama čega? Skupljeg kruha.
I evo nama porasta cijena. I evo nama inflacije. Svaki porast plaća izaziva što?
Ni kurca ona ne kuži, Porast inflacije. Inflaciju. Dakle, mjere Vlade su poticajne.
Za inflaciju.
Jadna voditeljica sad je već posve sigurna da će najebati radi mojeg svetogrđa, a ja nastavljam sadistički. Bez vađenja.
Da je Vlada htjela, da je Vlada znala i da je Vlada ozbiljno mislila skresati inflaciju, mogla je napraviti samo jednu stvar.
Smanjiti onih 4.000 tisuće kuna iz one formule obračuna plaća Halbe trinken, halbe Šarcu geben.
Pa reći, od sada ćemo Šarcu davati 2.500 kuna. A radniku će pripasti 7.500 kuna, što je već vrlo lijepa povišica.
Bruto 2 isti, nema razloga za podizanje cijene, svih onih desetak iz lanca su zadovoljni, dobili su znatnu povišicu i cijene se ne dižu.
I inflacija je zauzdana.
Ali, draga moje gospođo, progovaram ja, lešinarski se smiješeći…
555 općina, a trebali bi ih imati 200, dvadeset i jedna županija, a mogli bismo imati nekoliko regija. Bezbroj selendri koje se zovu gradovima. 151 saborski zastupnik, a jednako bi funkcionirali sa 71.
Agencija kojima se ne zna ni broj. Armija ljudi koji dolaze na posao koji nikome ne treba. Više stotina milijunske pljačke kojima svjedočimo svakoga dana. Pa svi oni luftbremzeri i mlatimudani koje su pozapošljavali razni Milići, Žalčevke, Vučkovićke, Rimčevke, a svaki taj mlatimudan za sobom vuče svoje jarane da i njih utrpa. I tu nema kraja. Uvijek smo tek na početku!
To ne da košta, to neviđeno košta. I zato, evo vam inflacije.
Broj branitelja udvostručen nakon rata.
I sve to se financira između ostalog od onih 4.000 kuna. Iz tog novca plaćamo armiju ljudi za koje ne znamo što rade, da li rade, a najbitnije je bez njihovog rada bismo normalno živjeli.
Sve te uhljebe, sisače proračuna plaćaju poduzetnici, radnici u realnom sektoru. Oni koji stvaraju nove vrijednosti. Ostalo je samo prodaja magle.
Lijepa moja gospođo, slatko se nasmiješim dok je gledam, ona zatrepće očima. A ja nemilosrdno i sadistički.
Gospođo, inflaciju imamo zato jer nam je država preskupa.
Kad kažem da bismo živjeli normalno, znači živjeli samo kao ljudi. Ništa više.
Dostojanstveno.
I jel vam sada dragi moji jasno, ja nikada savjetnik biti neću?
Jer, pametan čovjek savjeta ne treba, a budala ne sluša.
