Ljubomora
Već više-manje godinu dana svako malo spopadaju me žestoki napadaji ljubomore. Ljubomoran sam ko pas. Grize me, ždere iznutra. Psujem. Pa onda prođe. Sjednem za kompjutor, malo procunjam portalima, i evo opet. Pjene na usta skaču od ljubomore. I zavisti. Onda bijesno raspalim poklopcem laptopa, upalim televiziju, vijesti, bijes opet skače ko voda u Bandićevim vodoskocima. Radio, to niti ne spominjem, konstantno sam raspižđen.
Jedini je lijek, kad se priča o ratu u Ukrajini, okrećem program, ne otvaram vijesti. Ali, ne lezi vraže, skaču meni i obavijesti, pa sam i to ugasio. Pa ondak ne vidim ono što me zanima.
Ma baš je jebena ta ljubomora
Svakog dana na svim hrvatskim kanalizacijama na televiziji brbonja se o ratu u Ukrajini. Pomislim, kako li je bilo jadnim Ukrajincima kad je bio rat u Hrvatskoj, cijele dane pratile su napredovanja i jedne i druge srane u strateškim bitkama za mjesta koja u životu čuli nisu. Te Donji i Gornji Štefanki, Lijevo i Desno Sredičko. Ukrajinci spavat nisu mogli od brige. Slali pomoć, svjesni da to košta, da će im život poskupiti, ali neka, oni su bili solidarni s bratskim hrvatskim narodom.
Kako bi prisnažili to što su spikerima napisali, urednici na televizijama dovlače pred kamere nekakve tipove koje nazivaju vojni analitičari. Redaljka zaprđenih tipova, na kojima sa sto dvadeset i tri metra vidiš da rata vidjeli nisu. Čak ni vojsku. Ni uniformu nisu nosili. A vojni su analitičari. Koji prepričavaju vijesti koje je netom ranije pročito spiker. I za to dobivaju lovu.
Jebomepas, kakva je to bulumenta tipova, čovjek vjerovati ne može. Ako su u studiju dva analitičara, jedan će ustvrditi da voditeljica ima lijepu crnu haljinu, drugom će se jako svidjeti zelena boja haljine.
Moj redakcijski potrčko, Branislav Brzić pred izvjesno vrijeme otišao je na Lošinj, Tamo je bacio sidro, pa kroz prozor gleda kako bura savija granje, kad mu dopizdi izlazi iz kuće i takmiči se. S burom. Hoće li ga srušiti ili neće. Kad se ne bavi burom, bavi se ratom u Ukrajini. Ukrao je stari atlas koji mu kćer čuva kao uspomenu na školske dane. U fotokopiraoni kopirao je kartu Ukrajine na A3 formatu u stotinjak primjeraka i svakodnevno crta i povlači crvene i plave linje po karti, piše, bilježi u notes. Pokrete snaga. Prati vijesti s ratišta i na nekakvom Telegramu, od kad je rat, čita ćirilicu bolje nego latinicu. O ratu u Ukrajini zna sve. Zna imena brigada, zna broj mehaniziranog oruđa, strukturu. Da mu neko da mikrofon i da mu kaže, Ajd sad seri o ratu, ne bi stao godinu dana. Sve zna.
Na velikom stolu u dnevnom boravku desetak karata s napisanim datumima i vremenima, on skače povazda u gaćama oko stola, uspoređuje, psuje. Ne znam da li zove tamo na bojišnicu da mu pojasne ako mu što nije jasno, ili ako je što propustio, ali mislim da još ne, u to ne vjerujem, ta faza tek dolazi. Noćas mi je ničim izazvan slao poruke stare pola godine da mi dokaže da je već onda tvrdio da su plinovod sjebali Ukrajinci.
Zlurado pomislim, što bi bilo kad bi on risao po tim kartama prema podacima koje iznose ti neki vojni analitičari koji se guze po medijima, ubirući pinku. Pa crte bi mu išle ravno deset centimetara, pa natrag deset centimetara. Linija fronte izgledala bi ko putanja dječje igračke jojo. Jerbo armija tih prodavača muda pod bubrege koja posve sigurno ne zna rastaviti niti M-48, niti AK-47, tipovi koji u svojim mekim i toplim nafatiranim ručicama nikad oružje držali nisu, serendaju po cijeli dan. A da blage veze ni o čemu nemaju. Danas napreduju, sutra nazaduju.
Pojma ni o čemu nemaju
Osim da je rat. Znaju čak i da se u ratu gine. Sigurno znaju i da u rat išli baš i ne bi.
I za to dobivaju honorare od televizija. I novina. I radija.
A pojma nemaju. Usudim se iznijeti svoju tvrdnju.
Svakako su veći ratni profiteri ovi dunsteri, dilajle, jebivjetri, neznalice i sujetni tupani koje svakog dana gledamo na telki, slušamo na radiju, njihove njuške nam iskaču na portalima, a zajedničko im je ime vojni analitičar. Ne ulažu ništa osim jezičine kojom lamaču, ne proizvode, ne obnavljaju, a beru pinku, Nešto poput naše Vlade, točnije Vlade Andreja Plenkovića.
A zašto ne ratni profiter?
Tamo ljudi ginu, oni bace oko na novine koje prenose sve i svašta, dođu u studio i prde, blebeću i krekeću stvari koje čuješ u najavi vijesti svakih pola sata. Po njima Putin je umro od 17 vrsta tumora još u lipnju prošle godine, a Biden ima 43 godine i puca od zdravlja, čio muškarac koji ne kenja u pelene. Rusi su izgubili rat već u rujnu. Ukrajinci su oslobodili teritorij, pa ni ne znam zašto se više ratuje.
Čudno kako se nitko od medija nije sjetio platiti kartu tim prodavačima muda pod bubrege, jednosmjernu, one way ticket, pa ih poslao na prvu liniju na Ostfront, da tamo provedu mjesec dana. U rovu, da se povlače i napreduju. Pa onima koji prežive, platiti kartu natrag, pa da analiziraju nakon toga?
I jebi ga, a ja doma sjedim besposlen, željan love, Pinke, lake zarade
Zašto mene niko ne zove da krekećem o ratu? Uvijek me lagani, a dobro plaćeni poslovi zaobilaze. U širokom luku.. I u vojskama sam bio. Čak u dvije. I pušku znam rastaviti. I pucali su u mene i pucao sam u njih. I kenjao u gaće od straha. I više sam srećom, zaboravio o ratu nego što će ove dobro plaćene varalice ikada znati?
Spreman sam ući u medije i blebetati koliko god treba, ako padne pinka. Mogu i srušiti cijenu, nema veze. Daj što daš.
Jer, znati ne trebaš ništa. Samo blebetati bez veze.
Ki da si u Saboru.
