Ne volim pisati o Josipi Rimac. Ili Pleslić. Bilo kako, ne volim pisati. Dugo godina osjećam animozitet prema toj osobi, još od vremena kad je bila u punoj političkoj snazi, pa je nemilice sjekla sve one koji nisu bili njeni istomišljenici, a i one koji nisu bili na državotvornoj liniji, gledano njenim vizirom. A sama je pri tome u mnogim prilikama đuskala uz srpske cajke, rukama zavrtala žarulje, činila je sve ono zbog čega je proganjala i stigmatizirala ljude. O tim njenim aktivnostima postoje mnog video zapisi na kojima razdragana Josipa veselo đuska i pjeva.
Ponašanje je to tipično za veliku većinu vodećih HDZ-ovaca, čiji se životni stil može opisati riječima Quod licet Iovi, non licet bovi. Što je dopušteno Jupiteru, nije dopušteno volu.
Jer, ta klatež i ta bagra zna i uvjerena je da je Hrvatska stvorena samo za njih. Hrvatska je po njihovom shvaćanju samo švedski stol, dostupan samo njima, pa prema svom nahođenju uzimaju što im se prohtije.
Josipa Rimac meni je osobno predstavljala simbol HDZ-a. Istinski i pravi simbol.
Dovoljno je samo jedno. Zloupotrijebila je svoj utjecaj i dodijeljen joj se stan u Kninu. Josipina prijateljica, Anna Maria Radić osuđena je u postupku u kojem je se teretilo da je obitelji bivše državne tajnice i nekadašnje kninske gradonačelnice Josipe Rimac darovala stan u Kninu koji im ne pripada, a osim zatvorske kazne, pravomoćnom presudom morala bi platiti i oko pola milijuna kuna novčane kazne plus kamate. Josipi Rimac koja je snagom svog autoriteta u kninskoj vukojebini, ali i prijateljstva s rečenom Annom, dobila stan na koji nije imala pravo, nije se desilo ništa. Ovjereno presudom Vrhovnog suda.
Manjkavo školovana, beskrajno moćna, bezobzirna, dvolična, svoj politički autoritet koristila prvenstveno u svom interesu, ponekad u interesu stranke, a nikada u interesu društva. Bilo je takvih u našoj političkoj cirkuskoj areni za svinje hranit, ali, Josipa, e Josipa je kraljica. Kninska kraljica, kako su joj tepali razrajcani HDZ-ovci koji nisu skrivali svoju opčinjenost njenim fizičkim izgledom. Bezgranična i neutraživa glad i pohlepa za nekretninom, za novcima, moći, ugledom u nekakvom polusvijetu, to je Josipa Rimac, sada Pleslić. Padali su ljudi oko nje, bivali vučeni po blatu, sramoćeni, dovođeni u zonu kaznene odgovornosti radi suradnje s njom. A njoj se, realno nije dogodilo ništa. Počelo joj je suđenje. U prvom stupnju. Pa je stalo radi ispitivanja valjanosti dokaza. A dokazi su nekoliko miliona poruka koje je slala svima. Svakakvih.
Jer, ta klatež i ta bagra zna i uvjerena je da je Hrvatska stvorena samo za njih. Hrvatska je po njihovom shvaćanju samo švedski stol, dostupan samo njima, pa prema svom nahođenju uzimaju što im se prohtije.
Hrvatski političari, najviše svakako, oni HDZ-ovi i danas se noću bude znojni sa šumom u ušima i jakim lupanjem srca jer su sanjali Josipin mobitel. Cijeli rudnik lopovluka, nepotizma HDZ-a, ukrcan je u nekoliko miliona poruka u Josipinom mobitelu. Od njih drhti i danas izvjesni građanin A.P. koji je nepoznat javnosti, poznat je samo po neporecivoj činjenici da ima na vlas iste inicijale kao i Andrej Plenković. Predsjednik HDZ-a i predsjednik Vlade Republike Hrvatske.
Kad Josipa progovori, hoće li ministri ponijeti sa sobom i vazelin?
Počelo je suđenje pred dosta vremena. Jaka stvar. Jer, suđenja moćnicima HDZ-a nikako da počnu. A kad konačno započnu, nikako doći do presude. Naravno, prvostupanjske. Pa žalba. Pa, što je vrlo lako moguće kad je u pitanju teška artiljerija HDZ-a, poništenje presude i vraćanje na početak. Pa opet godine i godine suđenja, pa onda presuda. Naravno prvostupanjska. Pa žalba, pa se čeka na drugosupanjsku presudu godinama. Naravno, više se nitko ni ne sjeća niti Josipe Rimac, a niti Pleslić. Postala je samo obična ženica, žrtva koju proganja država, a da se više nitko ni ne sjeća zbog toga. I vjetroelektrane Krš-Pađene biti će samo gomila hrđavih nakaznih tornjeva koji više neće raditi, a Josipa Rimac neće imati pravomoćnu presudu, pa ma kakva ona bila. Milioni novaca više neće postojati, jer su zbuksani na sigurno u tom beskrajnom nizu godina koliko je trajalo suđenje.
A suđenje, presuda, napisao sam pa ma kakva ona bila. Jer, Josipin miljenik, muškarac kojem je i Josipa velika miljenica, glavni je državni odvjetnik, čovjek koji je na čelu preduzećeta koje bi trebalo ganjati rečenu Josipu kao vrag grešnu dušu.
Vjerujete li vi, najdraži moji, u poštenje suđenja Josipi Rimac?
Ako vjerujete, vrijeme vam je otići do prvog dućana koji prodaje slikarski pribor, pa počnite crtati pijevce, kokice i vrbe uz rijeku, dok naiva još uvijek postiže kakvu takvu cijenu.
Josipi su se klanjali svi. I Karamarko, i Vaso i mnogi drugi čudnih imena i čudnih nadimaka. A ona je njihovo klanjanje koristila. Nekretnine su se množile, novac se gomilao.
U sve ovo što sam ja napisao o suđenju Josipi Rimac, možda vi ne vjerujete, ali vjeruje Josipa Rimac. Ona će se ovih dana kandidirati za gradonačelnicu Knina. Svjesna je da sam ja u pravu, da još desetljećima neće doći do pravomoćne presude. Pa ma kakva ona bila.
To što se cijela Hrvatska mjesecima zgražala količinom bezobzirnosti i pohlepe, to što se cijela Hrvatska mjesecima naslađivala poluerotskim porukama Josipe i Turudića, koji je uzdrhtalom strašću ispunjavao sve njene zahtjeve, guglao joj i tražio po Internetu jer ona to ne zna, nosio joj voće kad je ležala kod kuće bubana, to građanima (da li?) Knina nije bitno ni malo. Oni imaju svoju Josipu, svoju Kraljicu.
Za bit čistačica u upravi Grada Knina ili neke druge vukojebine, najvjerojatnije je potrebna potvrda o nekažnjavanju i Uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak. Ali nije potrebno za gradonačelnika. Pa se nacija slobodno može prepustiti svojim strastima i instinktima i birati kriminalce, lopove, zlostavljače, otimače.
Ni malo ne sumnjam da će Josipa biti izabrana za gradonačelnicu. Jer, geni kameni. Glava kamena. Prije metar u guzicu nego milimetar u glavu. Pa i po cijenu poštenja i časti.
Jel vam sada jasno, zašto ne volim pisati o Josipi Rimac?
