Pet sekundi
Prosječni čitatelj pročita 200 do 300 riječi u minuti. Dakle, za pročitati sav tekst do kraja ove rečenice trebati će vam oko pet – šest sekundi, jer on ima trideset riječi.
Pet sekundi.
Dok ste čitali ovaj tekst, u tih pet sekundi, umrlo je devet ljudi u svijetu. U Australiji, Americi, Tunguziji, Srednjoj Americi, Ukrajini, Hrvatskoj.
Bilo gdje u svijetu.
Svake sekunde 1,8 ljudskih duša preseli se gore. Ili ipak samo dolje, ne znam, nisam probao, a kad budem probavao, mislim da neću biti u stanju javiti vam, jel lift krenijo gore ili dolje.
Osjećate li bol zbog toga? Ne možete jesti? Disati normalno? Ne možete se nasmijati na vic koji je netko upravo ispričao u vašem društvu? Ili nasmijati se veselo nevještom frfljanju vašeg djeteta što je tek progovorilo?
Sumnjam. Jer, umiru uglavnom ljudi koje ne poznamo. Nije nam ravno, ali ne zamaramo se previše time.
Empatija, da ili ne?
Kako doživljavate smrt ili stradavanja onih tipova koji se uvuku u bačvu, u hrastovo ili dudovo bure, dobro ih zatvore, da budale ne bi prerano izašle, pa ih lijepo puste na sred rijeke Niagare, da bi se ubrzo potom strmopizdili niz moćne Niagara slapove?
Pa ko živ, ko mrtav. Uglavnom mrtav.
Kratka novinska crtica o tome, samo da biste mogli dok uz novine srčete jutarnju kavu promrmljati, kakav kreten.
Ili kad se tip zajebe pa se na preko osam stotina metara visoku Burj Al Khalifu penje s vanjske strane, jerbo nije čuo da unutri postoje liftovi. Pa se posklizne ili krivo primi ili ostane bez snage i pređe u stanje slobodnog pada. Ima posve dovoljno vremena za razmislit o svom životu. I svrsi penjanja na tu kalifu. Bez šljema. Njemu i kamikazama šljema ne treba.
I vijest o tipu koji je padao jako dugo vremena da bi se prsnuo po asfaltu, popratit ćete riječima kakav kreten.
Sjećam se havarije Apolla 13. Cijela, nemrem reć nacija, jerbo bi me napali da sam jugonostalgičar, ali svi smo bili zalijepljeni za televizore, danima gledali dramatičan povratak astronauta s putanje oko Mjeseca što preživljavaju zahvaljujući filteru za zrak napravljenom od kartonskog registratora, dva para čarapa i najlon vrećica.
I svi smo bili sretni. Oduševljeni jer su tri života spašena. Spašeni su ljudi čiji posao se zove hrabrost i neustrašivost, a naravno da se oni boje, osjećaju strah, baš poput mene ili vas. Ali vjeruju u svoj posao, vjeruju u tehniku koja ih je dovela do mjeseca, u podršku ekipe na dalekoj Zemlji, a ljudska snalažljivost i sreća dovela ih natrag. U tri komada. Njih trojicu.
Ovih dana medijski intenzivno se pratio nestanak nekakve bačve u kojoj je položena nekakva daska a na njoj madrac, da bi se na taj madrac dosta neudobno uspjelo ugurati pet ljudi, s ciljem da se spuste četiri kilometara u dubinu.
U bačvu s položenom daskom, a na daski madrac, smjestili se ljudi koji u životu nisu kenjali u WC školjku ako nije zlatna. Tipovi koji doručkuju u Parizu, kupaju se u Acapulcu, da bi večerali u nekom od odličnih malih restorana u Friscu. Madrac je imao i dodatnu opremu. Joystick koji je koštao tridesetak maraka kad sam ga dosta davno kupio sinu za njegov PS1. Točnije, pred dvadeset i pet godina.
Daska, madrac, joystick M1998. Neobično mjesto za umiranje trulih milijardera. Nije to bila nauka, samo hir. Preseravanje. Kao što se preseravaju budale koje se svako ljeto pentraju na Velebit u japankama. A javnost napeto prati hoće li budala biti spašena ili neće.
I bačva je nestala. Nema je. Naja. Pet ljudi nestalo je u vremenu koje je potrebno da se pročita jedan jako mali djelić riječi s pet slova.
Nestali su puno brže no što se umire u svijetu. Njih petero u par tisućitih dijelova sekunde. Implodirali su. Nisu ni znali što ih je strefilo.
Postavili su svjetski rekord u brzini nestajanja. Sjebali statistiku umirućih u jednoj sekundi.
Trajno se nastanili u blizini Titanika kojeg su željeli vidjeti izbliza. Broda grobnice tisuću i pol ljudi. A oni su si uzeli za pravo remetiti njihov mir, spustiti se bačvom kojom upravlja joystick kakav sam kupio sinu za PS1, pa ga je bacio nakon tri tjedna, jer je govno. Samo da bi se hvalili trulim bogatašima, ja sam bijo na Titanicu.
Jer ih je pogonila bahatost, bogatstvo od one vrste, ja kenjam novac, ne znam kud bi s novcima. Evo, jedan od njih je prošle godine išao u svemir, ove godine je išao vidjeti Titanik. To je mogao samo zahvaljujući bogatstvu, pa je platio za one way kartu samo četvrt miliona dolara. Trebalo bi tim budalama uzeti više. Što je cijena viša, jagma je veća.
I strpali tog Svemirka ga u bačvu i dali mu jojstick koji je moj sin bacio kroz prozor da šofira njime.
Evo ti, pa ronjaj. Kad si budala. U bačvi koja nema sve potrebne sigurnosne certifikate. Jer ih ne mora imati, jer ronja u dubine međunarodnih voda nekoliko kilometara, daljinu koja je meni problem hodati po površini zemlje.
Kakav debil moraš bit da ušavši u bačvu, uđeš u to?
Žešči!
Na dnu crnog, poput uglja tamnog mora, četiri kilometra dubokog, leži Titanik. Brod koji je u dubine sa sobom ponio više od 1.500 ljudskih duša. Milijardera i siromašnih koji su putovali u Novi svijet ne bi li pronašli sreću. Ostali su zajedno samo na jednom mjestu gdje su mogli biti zajedno.
Na dnu mora, u smrti.
O nesreći Titanica zna se sve. Nije potrebno istraživati ga. Jer je sve viđeno. Sve se zna. Zna se i da Titanic ubrzano propada, zna se da bi za desetak godina trebao potpuno nestati. Pretvoriti se u prah.
Ali, groznica nestankom Titanika neće prestati.
Jer ima još bačava, a ima i budala, a dok je budala i bačava biti će i posjeta ostacima Titana, ono malo ostataka što je ostalo do budala koje su ronile u bačvi gledati Titanic.
Pa će biti umjesto Titanica, Titan.
Posjeta Titanicu je čisti trulo bogataški hir. Isti kao što se jedu ukusno pripremljeni šnicli posuti sitnim zrncima zlata.
Preseravanje.
I za to ne osjećam nikakvu empatiju prema stradalima.
Navali narode!
Posao će uvijek cvasti. Jer budala ima koliko ti srce želi. Čak i onih s novcima.
