Znatiželja
Uvijek sam bio znatiželjan, zabadao nos u svašta. Kako su znali govoriti moji radnici, uvijek u krivo vrijeme, na krivom mjestu naročito kad je trebalo uhvatiti neku pizdariju koju su spremali. U svom poslu ljudi griješe, normalno je to, bit je da ne griješe puno, često, da ne griješe namjerno. Jer, kada griješi namjerno, ili mrzi firmu u kojoj radi ili voli novac koji zaradi svojom namjernom greškom.
Vrlo rijetko sam kažnjavao greške, proveo sam sate i sate u razgovorima, ukazivao, podučavao, kako se te greške više ne bi ponavljale. Dakle, radilo se o privatnom poduzeću, velikom i poznatom.
Namjerna greška
Neki tip je svojim radom i odnosom odavno zaslužio otkaz, spašavala ga je činjenica da je on vlasniku firme bio nekakav rod. Nakon jedne greške, pozvao sam ga i rekao da isprazni stol, da će ga otpratiti šef osiguranja i da može doći po knjižicu za dva dana, kada je dužan razdužiti svu opremu koju ima.
Ali, zove vlasnik, cvili, moli, dajte nemojte, dajte mu mjesec dana da se snađe. Šutim, ljutit, pa onda malo opsujem. Dobro, mjesec dana, ali ga na poslu vidjeti ne želim. Neka bude doma. Sve mu je plaćeno, ali firmi prići neće. Opet cvilež s druge strane, pa znate, nije sve odradio, dajte nek dolazi. I ostane on mjesec dana, a pet dana prije isteka roka dolazi kamion robe. Koju je on naručio. A da nikoga nije pitao, a na lageru imam dva šlepera te robe. Narudžbu je potpisao on i odobrio vlasnik, jer sam ja dva dana bio na putu. Iznos oko 15.000 DEM.
Uzmem fakturu i dođem gazdi. Dobar dan, dobar dan. Jeste li za kavu, jesam. Izvadim fakturu, stavim je na stol i bezobrazno ga gledam. Pročitam iznos na fakturi. Gazda gleda i ne shvaća. Pročitam još jednom. On i dalje pojma nema. Onda mu lijepo pojasnim da je pročitani iznos on, vlasnik, dužan namiriti svom poduzeću kojem sam ja direktor i odgovoran za poslovanje, jerbo je njegov protege, namjerno napravio grešku, naručivši kamion robe koja nam ne treba. A ja sam na početku svojeg mandata predao osobnu zadužnicu, kojom sam garantirao dobro odrađen posao.
A lopina je za oproštaj i dugo sjećanje, namjerno naručila kamion krive robe. E, nećeš.
Neću vas puno gnjaviti, slučaj je riješen na način da poduzeće nije imalo nikakvu štetu. Sve ovo pišem jer sam, naravno znatiželjan. Gorim od znatiželje, peče me skoro kao što ginekologe na Svetom Duhu peče savjest. A kad sam znatiželjan, puko bi, a da ne pitam.
Pa evo.
Firmi, rekao bih zloglasnoj firmi Tofrado koja je u vlasništvu obitelji zloglasnog Franje Lucića, niškoristi i profitera iz Pleternice, kojem je upravo zao glas i činjenica da je moralna nula omogućila da bude saborski zastupnik, naravno HDZ-a, u nekoliko mandata, odobravana su bespovratna sredstva u dva navrata, ukupno 14.500.000 kuna.
Dva miliona EUR-a.
Novac je odobravan za izgradnju farme krava i za skladištenje i sušenje stajskog gnojiva. Sve bi to bilo u redu da se taj zloglasni TOFRADO ne bavi proizvodnjom šarafa i federa. Krave vidjeli nisu ni na slici. Ali su lovu dobili. Za krave.
Priča je klasična, otac politički moćnik, naštimao je sinu sredstva iz EU fondova uz pomoć ministra koji je lopov prve klase, pa je sada evo, već pet dana na slobodi. Prdekanu je zaglavio radi love koju je potezao za sebe. E a lovu koju je omogućio da potegnu drugi, za to još nije došao red.
A doći će, zato jer slučaj ne vodi draga, simpatična i sposobna gospođa Zlata
Slučaj vodi EU tužiteljstvo koje nema ni malo sluha za lovu koja se krade iz EU fondova. O pravosuđu i kerefekima koji prate cijeli slučaj ne bih pisao. Mene zanima nekaj posve drugo.
Ko će novce vratiti?
Novac je spičkan i zbuksan, opran i razbacan ko đubre po livadi na sve moguće rođake i tu povrata nema.
Sve gledam, makar se radi o HDZ-ovcu s dna kace, uz kriminalnu naklonost ministra kriminalca, da bi se dobilo 15.000.000 kuna, treba izvaditi milion papira, potvrda, napisati puste elaborate, da bi to sve završilo na stolu gospođe Matilde Copić, tadašnje ravnateljice APPRRR koja je lovu kamionom istresla ravno u duboke džepove obitelji Lucić, koji su lovu naravno spičkali i zbuksali.
Da je netko iz te APPRRR samo otvorio sudreg.pravosudje.hr, vidjeli bi da u registraciji silnih TOFRADO firmi kao djelatnost navode se šarafi, federi i klamfe. Krava nema. Ni K od krave.
Iskreno, jebe me se, tko će završiti u zatvoru. Da li će uopće završiti u zatvoru.
Mene zanima, zašto gospođa Matilda Copić do sada već nije vratila 15.000.000 kuna novaca koje je odobrila, a znala je da ih ne smije odobriti? Ne mora ona u zatvor. Nek vrati lovu. Nek proda sve, nek se hrani na pučkoj kuhinji. Ne tiče me se.
Vrati pare koje si zajebo.
Zanima me, dakako, zašto ti svi koji dijele tuđe, u krajnjoj liniji vaše i moje pare, nemaju obavezu pri stupanju na dužnost, položiti osobnu zadužnicu, kao osiguranje dobrog izvršenja posla za koji su bogovski plaćeni?
