Čudim se. I tužan sam. Tužan sam zbog ljudi koji loše rade svoj posao, a imaju upravo idealne uvjete. Dio njih se valjda i školovao za posao koji rade. Neki od njih čak možda i vole svoj posao, a ne rade ga nikako.

Kak veli moj frend Mirek, rade ga zakurac.

Ni pizdu hladne vode zaradili ne bi da ih se plaća po kvaliteti napravljenog posla. E, ovo s pizdom i hladnom vodom nije rekao Mirek, to kažem ja.  Godinama, iz dana u dan, gledam izjave političara. Svih stranaka, svih boja, svih orijentacija. Njihove izjave su same po sebi spektakl. Kretenizma, neukosti, budalaština, nemorala. To vam izgleda otprilike ovako. Skupi se desetak novinara, obično nadrkanih, jer ih je iz redakcije šutnulo u dupe da odrade neku presicu. Dok čekaju političkog mačka kojeg trebaju intervjuirati, puše, pijuckaju kavicu, ako im je ponuđena ili dudaju vodu iz bočica, međusobno čavrljaju o godišnjim odmorima, djeci, komentiraju i komplimentiraju jedna drugoj cipele. Oni koji su već otupjeli od tih presica, poput kurve na redaljki, gledaju nezainteresirano, jer nakon presice sazvane na temu porasta cijena, jure na drugi kraj grada da bi bili na presici  o ukidanju mjere roditelj odgojitelj, a kasnije moraju na otvorenje izložbe pasa. Upali u monotoniju i kolotečinu. Ne jebe ih ništa više.

Onda se pojavi nekakav dilber, s lažnim osmijehom

Prolazi vam život, tu, ravno pred nosom, kada bi samo malo ispružili ruku, mogli bi ga dotaknuti, osjetiti kako struju među vašim prstima.

Dolazi faktor Taj i Taj koji će održati press konferenciju. Uvijek u pratnji nekakvog tipa koji se pravi važan, onako bahat i napuhan i svisoka gleda tu novinarsku sitnež koja se okupila, pa im dobrohotno govori da je izjava klipana kojeg čekaju već desetak minuta, već napisana, i da će im nakon presice poslati priopćenje. Klipan se odmakne od svog štićenika, kamere škljocaju, a Taj i Taj lagano se osmjehuje, vrti lagano glavom, diskretno se prema kamerama postavlja u položaj za koji su mu rekli da najbolje izgleda. Bahatlija odmahne rukom, pokazujući da je dosta fotografiranja, pa onda preko kurca pozdravlja prisutne i kaže da će Taj i Taj dati izjavu, koju će im dati nakon presice i da će priopćenje biti napisano i poslano mailom, pa mogu udariti copy/paste radnju, toliko dragu našim novinarima.

Nemaš što mislit, napuhanko ti je sve napisao, sve novine će imati isti stav, prenijeti će pametne misli. Prenijeti će priopćenje koje je pažljivo i lukavo napisao neki napuhanko u službi nekakve političke budale.

Konačno je počelo

Mikrofoni s oznakama redakcija poredani su pred njušku političke njuške. Nekoliko diktafona pride, pokoji smartphone. Blago nakašljavanje i započinje dosadno verglanje. Tip sere li ga sere, kad onako zamišljeno gledaš presicu naših političara, misli ti odlutaju pa ti se učini kao da gledaš puknutu kanalizacijsku cijev iz koje cure govna.

Nisu ni primijetili da je tip gotov sa sranjem, da ih ne prene glas dobrohotnog napuhanka, koji će napraviti za njih sve, odraditi njihov posao, Evo to bi bilo za danas sve, ima li kakvih pitanja? Tajac nekoliko sekundi, pitanja uglavnom nema, osim ako neki kupljeni novinarski ušljivec ne postavi pitanje koje su mu dali, da bi politikant još jednom istaknuo svoj najjači moment iz govora. Presica je gotova, uzimaju se priopćenja, bacaju plastične čašice u smeće, kamermani motaju kablove.

Već za sat dva sve redakcije će objaviti kratku reportažu s presice

Objaviti će svi na vlas isto, kopirano s upravo pristiglog napuhankovog maila. I javnost će biti informirana. I biti će sve super i biti će sve pet, ako si muško i voliš nogomet.

Imao sam dilemu

Dok sam pisao članak, imao sam dilemu da li da naslov bude Serem vam se na diplome dragi moji novinari  Ili samo Serem vam se na posao dragi moji novinari. Ali ništa od sranja, ionako mi prigovaraju da sam previše prost. Dopizdila mi više nekakva profesorica filozofije koja mi piše da sam prost. A i Brunhilda se ljuti. I mama joj, pride. Pa neću to napisati. Da pokažem da znam biti i fin. A vi, dragi moji novinari ni malo ne zaslužujete da se prema vama bude fin.

Prolazi vam život, tu, ravno pred nosom, kada bi samo malo ispružili ruku, mogli bi ga dotaknuti, osjetiti kako struju među vašim prstima. Prolazi vam život, a na kraju, kad se budete upitali što sam ja učinio u svom poslu korisno,  odgovor će biti posve kratak.

Ništa, ništa niste učinili.

Niste ništa učinili jer ste strahopezdeci koji se boje svojih urednika, kupljenih lopova i maščoba koji su se ugurali u dupe nekoj političkoj opciji. Ništa niste učinili, jer vas bili kurac za vaš posao. Ništa niste učinili, jer pojma nemate. Ništa niste, učinili jer morala nemate. Ni malo.

Pred vama protječe rijeka budala, neznalica, možda čak i većih nego što ste vi, budala koje odlučuju i o vašim životima, a vi kurcem niste mrdnuli cijelo vrijeme, samo ste kopirali priopćenja u kojima je sve lijepo i pametno. Jebeni a nevini, to ste vi. Što ćete reći svojoj djeci koja će od vrata do vrata nosati diplomu neuspješno tražeći posao, što ćete im reći, da ste šutjeli kada je pitati trebalo?

Hoćete li uopće moći spoznati svoj dio krivice u svemu tome? Sumnjam da hoćete. Svakog dana teme koje vam pružaju šansu da zgrabite uzde u svoje ruke, šanse za nekakvom napuhanku kažete da na sred svog priopćenja probuši rupu, kako biste ga na kurac mogli nabiti.

A vi ništa.

Ministar obrane odradio je rat od doma

Jučer Vam dvostruki ponavljač, doktor s čuvenog brzopoteznog sveučilišta u Osijeku gura žicu kroz uši, priča o svom sudjelovanju u Oluji, o daljinskom sudjelovanju u ratu, Bio je u ratu od doma, kako bi se to danas reklo, a vi šutite ko magarci. Ni a ni be. Nitko ga nije pitao, koliko je daleko njegov dom u Vinkovicma od prvog i najbližeg ratišta. Nitko ga nije pitao, nije li ga sram, akoničega onda neznanja i nepoznavanja geografije. Nitko ga nije pitao da li je među predmetima radi kojih je padao razrede bila i geografija? Nitko ga nije pitao ništa. Šutjeli ste. A mogli ste od presice napraviti pravi show. Koji bi se čitao. A vi bi postali ime. Ovako ste samo siva masa koja kopira što joj neki napuhanko napiše. Masa bez imena. Sramite se!

Nije samo pravosuđe rak rana našeg društva. Izmučena i izranjavana Hrvatska ima na svom tijelu puno tumora.

Jedan tumor, svakako ste i vi.

Valja uzeti u obzir činjenicu da je dr.sci. Banožić, koji je doktorirao na čuvenom osječkom sveučilištu, u vrijeme ratnih događanja vrlo loš učenik, ponavljač. Ponavljanje je utvrdio. Dva put. I šta on zna gdje se to događalo.
Kad je sazrio, tvrdio je da nam je Njemačka susjed.

— Spectator (@SpectatorHR) August 4, 2022