Malo sam upao u krizu. Ono, prođu ti godine, a ti cijelo vrijeme imaš svoj stav. Čvrst. Uklesan u suru stinu. Nikad ga ne preispituješ. To je to. Tvoj stav. Tvoje mišljenje. I onda shvatiš da se ona stara, Mišljenje je kao šupak, svaka ga budala ima, odnosi i na tebe samoga. Živim u Hrvatskoj, poput i vas, cijeli niz godina. Nekako me malo po malo, indoktriniralo. Pa sam skoro neprimjetno usvojio one stavove da su vode, šume, obala, nacionalno blago. I to se ne smije privatizirati. Jerbo, to je naše. Čije naše, pojma nemam, ali je naše. Naše pravo Rvacko. I onda shvatim da svaki Cigan koji ima dovoljno love, a koji se doklatario u Hrvatsku iz svijeta, dakle belosvetski Cigan, shvativši da je Hrvatska Eldorado za Cigane pune love, može na obali, koju budale poput mene doživljavaju kao svetinju, raditi što mu se poželi. Betonirati stijene koje ulaze u more, na friški beton nasrati one ružne i nesretne benkovačke ploče, rasprostrijeti na stotine masivnih ležaljki, sve to ograditi, ko da je na opancima iz nekakve Poljske, Slovenije, Rusije, Ukrajine ili Mađarske donio. Sve samo jer je nekakvom lopovu i kretenu kojeg su blesavi mještani izabrali za načelnika pripizdine u kojoj ljudi u glavi nemaju ništa osim oseke, ali imaju more i lopova načelnika, turnuo lovu u džep.
Kad pošećem mjestom, sada kad nema gužve, di koji pasić besposleno trčkara za mnom, shvatim prave razmjere uništavanja svega što je blizu mora. U malu zatvorenu uvalu nasrali su marinu, ogromnu, obećavali su radna mjesta, sva moguća čudesa. Razvoj turizma, vodopade love što će se slijevati u džepove mještana. Eno tamo radi četiri ili pet mještana, nautičari uzmu brode i otplove na more. Ni popišati se u lokalne kafiće neće. Samo isprazne crne tankove i odu… U najljepšem dijelu uvale nekakav je majmun postavio pedesetak kontejnera, ružnih, na njih sklepane nekakve crne ispucale daske, valjda rashodovanih pred tridesetak godina, pa dovučenih u Hrvatsku. U moje misto. I postavili ih pola metra jednog od drugog. Bez duše. Zašto pola metra, nije mi jasno, kad su mogli i na pet centimetara? Nitko od pedera koji vode općinu nije napravio ništa. Nije tom Ciganu rekao da odjebe i da si te kontejnere nabije u guzicu. Jer ih boli kurac. Za općinu, nisu oni tu rasi općine nego radi love.
Kokošar na čelu Hrvatske pošte. DORH sve zna, ali ne reagira! Tko stoji iza njega?
Da ih ne boli kurac, ne bi pola obale danas pripadalo Pripuzu. Kao i u većini općina u ovom dijelu Jadrana. A ja budala, mislim, kako je obala svetinja. A sve go Cigan do Cigana radi na obali što mu se hoće. Na obali koja je svetinja, po mojem shvaćanju.
A preki sudovi su ukinuti davno.
Danas u šumi ne smiješ drvo srušiti, ako neumrli Ivić Pašalić ne kimne glavom. Ako se njemu to ne svidi, rušiti nećeš. Pa da je drvo stopedeset puta tvoje. A ja mislim kako su šume svetinja.
A preki sudovi su ukinuti davno.
To što Hrvatskim šumama upravljaju lopovi, direktori različitih nivoa koji su hapšeni u više navrata, a ako Bog da i opet će, samo pojačava u meni tugu i nostalgiju radi odluke neke budale tko zna kada o ukinuću prijekih sudova.
A mislim se, opet, jebemu mater, zašto niko neće privatizirati Hrvatsku poštu, zašto nitko neće privatizirati HRT? Ili Hrvatske željeznice. Ako ne privatizirati, onda barem ukinuti? Mislite li da bi tv program bio puno lošiji da telku kupi nekakav debeli baja? Ili da bi vlakovi išli još sporije? Ne bi, jer to nije moguće.
Što će prosječnom Hrvatu Hrvatska pošta? Ozbiljno se pitam. Poštari odavno ne nose penzije. Poštari odavno ne nose pisma. Ako nose, donose pisma koje su sinovi pisali na bojišnici svojim majkama i ženama. Pred nekoliko desetljeća. Pakete ne nose, ostavljaju ti nekakve ceduljice koje možeš podići u lokalnoj pošti, a poslovnica u načelu radi od 12 do podneva. Svaki drugi dan. Sjediš doma i čekaš poštu, načuljio si uši ko sova, niko ti ne zvoni, a onda vidiš da je peder bio i ostavio ti ceduljicu na kojoj piše da te nije bilo doma. Jebem li ti mater lažljivu i lijenu.
Evo pederi iz Pošte danima se dogovaraju hoće li mi isporučiti paket ili neće.
Za sada je prevagnula ona struja koja ne bi isporučila.
Jebo vam pas mater poštarsku. pic.twitter.com/UBsIseDVQt— Spectator (@SpectatorHR) September 30, 2024
A danas imamo na desetine firmi, koje dostavljaju u minutu. Nazove te, popne se ko vjeverica na četvrti kat, nasmijano ti pruži mobitel, ti zakrstiš i imaš pošiljku. Nema nadrkanih i gadnih poštarica koje ti prilično loše prikriveno jebu mater jer si se uopće sjetio doći i smetati njen mir. Ja bi njih na tržište. Cijena prava sitnica. Nije bitno. Samo obaveza distribuiranja pošte. Bilo bi divno vidjeti nesposobne apostole nerada, indolentne imbecile koji redovito povlače nemale plaće za nerad, štićeni svim mogućim kolektivnim ugovorima, kako se snalaze kod gazde koji od njih traži samo jedno. Obavljen posao. Pa kad tim majmunima i majmunicama gazda objasni da imaju samo jedno pravo:
Pravo na rad, a sva ostala prava proizlaze samo iz jednoga. Rezultata rada. Njima ne bi trebao prijeki sud. Krepali bi od gladi.
Kaže mi danas poštarica u pola tri, pola sata prije kraja radnog vremena onako punih usta, jer ruča prije nego ide doma, da se žalim na [email protected].
Naravno da je krivi mail. Kakva je to gamad. Da Bog da ih privatiziralo, pa da žive od svog rada. pic.twitter.com/Bm4PRjuB8G
— Spectator (@SpectatorHR) September 30, 2024
