Dolaze Rafale avijoni.
Ne kužim se ja u tu izbornu propagandu, ali datum dolaska je davno planiran, a trebao je biti taman pred izbore. Na kojima bi građani radi oduševljenja što imamo Rafale čekali od pet ujutro da bi zaokružili Andreja Plenkovića, a oni manje sretni, koji nemaju čast živjeti u Prvoj izbornoj, glasali bi za Njonju, Bačića i ostale Jebačiće. Jerbo Rafali su tu. Pojma nemam, jel je planirano da taj dan bude neradan, pa da sve Hrvatice i Hrvati bleje cijeli dan u nebo dok u brišućem letu nad njihovim glavama prolijeće nekoliko stotina osnovnih škola, vrtića, na desetke uređaja za magnetnu rezonancu, nekoliko novih bolnica, na tisuće stanova u kojima bi mogli stanovati mladi, ili šleperi živežnih namirnica za prehranu djeci u vrtićima ili školama. Uz zaglušujuću buku nebom će tutnjati na desetke tisuća radnih mjesta.
A Andrej Plenković će mahati ozaren, pa će u mikrofon drekniti, Imamo Rafale, baš ko nekad Franjo što se dernjao Imamo Hrvatsku.
Kako imamo Hrvatsku, tko je vlasnik Hrvatske, trideset i pet godina nakon povika, ne znamo, ali mi nismo. Vlasnici su skriveni u poreznim oazama, daleko od prstiju poreznih inspektora voljene im Hrvatske.
I onda zajeb. Datum izbora je pomaknut. U lijevo gledajući vremensku crtu. Unaprijed. Pa postoji poprilično velika vjerojatnost da će svečani prelet neizgrađenih škola, vrtića, bolnica, ambulanti, nekupljenim uređaja za MR proletjeti nebom tek nakon izbora. Doletjeti će Rafali a odletjeti škole, bolnice i magnetne rezonance. A oni kaj su trebali doći u pet ujutro glasati sretni što imamo Rafale, doći će malo kurac. Jebe se njih za neizgrađene škole, vrtiće, bolnice, ambulante, nekupljene uređaje za MR. Rafali su bitni. Ni malo me ne bi čudilo da se sada šalju poruke, depeše, moli se, skidaju se gaće, sve samo da bi Francuzi isporučili koji rafalčić ranije, pa da na dan predizborne šutnje ili izbora ono, kao slučajno nad glavama zatutnji stara kanta u niskom letu. A građani padaju u afan. I glasaju za čudotvorca koji je donio pravilnu odluku i kupio havijone, a ne bolnice, škole, vrtiće, ili ne daj bože slinavim penzićima podigao penzije.
Rafali su bitni jer nas štite od neprijatelja.
Prvo, tko je neprijatelj? Tko je dovoljno lud poželjeti okupirati ovo gdje ni trava ne raste? Ovo gdje se sve sjebava samo od sebe, zemlju kojoj je vrijeme poluraspada trideset godina. Puno kraće od atomskih bombi bačenih na Bikini. Jesmo li uopće definirali, odredili tko su neprijatelji? Srbi? Bosanci? Albanci? Ostali susjedi su nam rečmo, saveznici, kakvi saveznici vidjeli smo kod strmopizda drona u sred Zagreba. Gdje su saveznici patili od kurcobolje. Mislim da nisu. Imamo mi kao društvo podosta neprijatelja. Ali oni nisu vanjski, spoljni kako bi rekli Srbi. Oni su unutrašnji. Spolni, jer nas jebu u mozak. Unutrašnji neprijatelj desetljećima podriva ekonomski sustav zemlje krađom, neznanjem, krivim odlukama sve od reda krivim, u stvari za sebe pravim. I tu ne pomažu Rafali. Tek poneki rafal bi pomogao. Ali nakon izbora.
Znači li riječ redundantan:
Vi to ne bi razumjeli!
Ili
Biš ća u pičku materinu?— Spectator (@SpectatorHR) April 3, 2024
