Sjećam se ja mnogih stvari. Jedna od prednosti prisustva godina. Stranaka s pompoznim imenima, koalicija s isključivim nazivima. Sjećate li se Domoljubne koalicije? Što uopće znači, domoljubna koalicija? Ekipa sklepana od političkih tuduma koji su si uzeli pravo nazvati se Domoljubna. Prilično isključivo, znači li to ako nisi glasao za Tomislava Karamarka, Branka Hrga, Milivoja Špiku ili onog mutavog Darinka Kosora, da nisi domoljub? Da nisi Hrvat? Ako ne glasaš za njih nisi domoljub. Što si onda Karoljub?
Sve je počelo sa Škorom
Srećom, to je otišlo u tri lepe, tužni, ali tragični likovi su više-manje nestali sa scene, još se batrga Milivoj Špika, a Hrg (nomen est omen) državni je tajnik nečega. Tip koji je bio predsjednik stranke i kao takav otišao u drugu stranku. Cirkus.
Onda se pojavio Miroslav Škoro, vlasnik patenta nad idejom i imenom Domovinski pokret. Ne, nemojmo se zavaravati, Miroslav Škoro nije samo pjevač, nije samo ni ratna pobjegulja, nije samo ni ljigava jegulja. On je čovjek vrlo opasnih namjera. Njegove ideje o prekopavanju Jasenovca, njegova izjava o rušenju Novog Starog mosta u Mostaru, monstruozne su. Sve to umotano u ciničan osmijeh i petparački humor na nivou djece od pet godina. Srećom, Miroslav Škoro je uklonjen u ladovinu, pa svoj cenjeni publikum zabavlja hopa cupa pjesmuljcima s porukom.
Miroslav Škoro je čovjek opasnih namjera, a pjevač je. Što bi bilo da ima ozbiljno zanimanje?
Domovinski pokret profilirao se, vrlo jasno, u stranku krkana, tipova koji ne prežu ni od čega, tipovi koji su ti u stanju svašta reći, svašta napraviti. I kao takvi su postali snaga, realno gledajući u ruralnim krajevima. Otprilike, gdje prestaje asfalt počinje Domovinski pokret. Koliko neasfaltirane Hrvatske u dvadeset i prvom stoljeću ima, vidjeli smo na posljednjim izborima. Ekipa koju je u Sabor uveo Miroslav Škoro, cijelo je vrijeme prošlog mandata pila mast na slamku Andreju Plenkoviću, proglašavali ga izdajnikom, lopovom, zaštitnikom korupcije i lopovluka. Briselskim slugom. Ma nema što mu nisu rekli. Ponekad je čak i meni bilo neugodno slušati sve što su govorili. A zna se što mislim o Plenkoviću. Da bi sada sva ta govna uredno polizali. Vrlo pedantno i temeljito.
Na široko i na dugačko poznat je super ego Andreja Plenkovića, tipa koji je u prethodnom životu bio ili puran ili tetrijeb. Pa je u ovom životu u poziciji već osmu godinu puraniti se i tetrijebiti se koliko mu volja. Plenković posve sigurno nije zaboravio sve što mu je nekakav Ćipe nabrajao, ako možda i jest, svako malo iskaču njihove izjave iz tih vremena, pljuskaju ga po sred njuške. Sad, s odmakom par mjeseci od parlamentarnih izbora, skoro da sam siguran da je nakon izborne noći, kad je slika postala jasna, Plenković uživao. Jer, došlo je njegovo vrijeme povrata dugova. A on vraća s kamatom. Ne, nije on pošten čovjek pa da vraća s kamatom. Samo je zlopamtilo. Tip koji ne propušta vratiti, obilato i bezobrazno, neotesano, za svaku izrečenu izjavu.
Para vrti gdje burgija neće
Znao je on, naučilo ga iskustvo, da para vrti gdje burgije neće. U Vladu je uveo prvake DP-a, dodijelio im je ministarska mjesta u ministarstvima u kojima realno ne mogu napraviti ništa. Ništa ne bi napravili čak i da znaju svoj posao, a naročito neće jer je riječ o tudumima i dibidusima. Ministar poljoprivrede pojma nema ni koju je školu završio, ne sjeća se nikakvih okolnosti oko studiranja, ni predmeta, ni profesora, čak ni studentskih birtija. Možda mu je olakotna okolnost što je kickboxač, godinama su ga lemali u glavu, šakama, nogama, koljenima, laktovima. Od toliko bubotaka čudo je da zna kako se zove. A to je posve dovoljno za biti ministrom u vladi Andreja Plenkovića. Ili onaj ministar od demografije, kojem je u vrijeme dok je bio načelnik Trilja pobjeglo 3.000 stanovnika. Što je četvrtina stanovništva. Oni se nisu razmnožavali, nego su otišli. Što dale od mutavog načelnika. Otišli su pod njegovom komandom. Jasno je kako što će Hrvati napraviti pod njegovim mandatom i njegovom komandm. Tipovi iz vrha DP-a su već sada posve kompromitirani, pacifizirani, ništa od njih. Obično članstvo, oni s druge strane asfalta, osjećaju se izigranima, nešto tvrdo ih žulja u dupetu. Hodali po prašini, nadali se, a desetak njih iz vodstva stranke uvalilo se u masne plaće, a ostali?
Eno im koze, pa nek se zabavljaju.
Kandidat HDZ-a
Dolaze predsjednički izbori. HDZ je istrčao s kandidatom koji je već jednom jurišao na Pantovčak, ali se zaustavio negdje oko Britanca. Prije glavnog uspona. Jerbo su građani prokužili da je tip više-manje bezveze. Liječnik koji nikada nije liječio niti jednog pacijenta. Tip koji je rat proveo u Americi, ali je uredno zaveden u registar branitelja. Obiteljski nasilnik. Još kad tome dodamo neviđene profite od superskupo prodavanih testove za koronu, ogromne profite koje ostvaruje kao vlasnik klinike, dolazimo do zaključka da je on upravo pravi kandidat HDZ-a kakav je.
Naprasit, bahat, nasilan, profiterski, bezobziran.
Stranke koje su duboko usađene u guzicu HDZ-a, već jučer su s veseljem podržale toga tipa. Podržati će ga i zastupnici manjina, samo da ih iščupaju iz Plenkovićevog dupeta.
DP bez kandidata
Domovinski pokret, već sada glavom duboko u Plenkovićevoj guzici šuti. Jerbo su tamo opet nesuglasice i borbe. Pa će imati svoje izbore, sve struje se nadaju da će otpiliti one druge. A stranka koja je treća po broju osvojenih mandata u Saboru, za sada nema kandidata. Hoće li hrvatski rednecksi, hrvatski hillbillyi, podržati svilenog i uštogljenog doktora bez pacijenata?
Hoće li podržati Zorana Milanovića?
Hoće li kozojebna Hrvatska dobiti svog kandidata, valja pričekati. Podrška Milanoviću ili isticanje svog kandidata značilo bi slamku spasa za Domovinski pokret.
Ako podrže HDZ-ovog kandidata, to znači potpuno brisanje stranke pretenciozno nazvane Domovinski pokret, a ono malo ostataka učahuriti će se tamo gdje im je i mjesto.
U Plenkovićevom dupetu.