Titravi zrak. Hodam teški korakom, dok me šaka vrelih sunčevih zraka pritište uz kameni put. Seosko gospodarstvo u zabiti. U hladu debele paparinke na kamenoj klupi izvrnulo se nekoliko muškaraca u zelenim beretkama, crnim majicama. Vratili se iz Knina. Žedno ispijaju vlašku žutinu razrijeđenu vodom iz oznojenog vrča. Nude me. Prihvaćam. Kako je bilo u Kninu? Dobro. Jel bio Milanović? Trgnu se, nasmiješe, Da bio je naš vrhovni zapovjednik. Pokazuju bradom na jednoga, a on se smiješi. Rukovali smo se. To je naš čovik. Ostali ne pozdravljaju. A nama govore da smo seljaci. Onda su oni seljačine.
Mašu mi iz komina, janje je pečeno, sijeku ga. A nema meni do janjetine s panja, pa kad majstor zamahne peštarolom, ja izvježbano poletim rukom pa skupim sve one mrvice i vlakna i uslast progutam. Janjac je u kutiji. Kutija u autu. Samo tri kilometra vožnje.
Velika drvena nadstrešnica. Tridesetak ljudi, tacne s pršutom, tučenim bakalarom, salatom od fažuoa, rižotom. Boce Babića i žutine na stolu, vrčevi s vodom u kojima kockice leda nestaju magičnom brzinom.
Kad taj spava, sere, jede, jebe?
Na ogradi velika hrvatska zastava.
Dan je pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja. Sve to stisnuto u samo jedan dan. Dan kad se u Kninu skupljaju oni koji misle da su elita. Politička. A nisu ni politikanti. Ove godine pojačani s Draganom Primorcem, kandidatom HDZ-a za predsjednika Republike Hrvatske. Kad čitam njegovu biografiju, naprosto nemrem vjerovat da to sve stane u jednog čovjeka. Pa kad taj spava, sere, jede, jebe?
Čitam da je profesor na sedam sveučilišta, pazi sam ni više ni manje nego u Amerikama. A moj prijatelj je profesor u Amerikama na sveučilištima. Jebi ga na samo dva. I kaže nema jebene šanse da budeš profesor na više od tri. Sve ostalo je laž ili jedno predavanje koje nafektaš, pa ga održiš pred praznom dvoranom na nekakvom sveučilištu na srednjem Zapadu proglasiš profesurom. Ne ide to tako braco moj. Osim u crtićima. Ili Hrvatskoj, a to ti je to. Isti kurac.
U opsežnoj biografiji nije valjda bilo mjesta za još neke detalje koji bi posve sigurno zaintrigirali javnost. Ne piše da je tip lemao svoju partnericu. Koliko se zna, samo jednu, druge se nisu javile. Ali, vremena ima, možda se i jave. Ne piše da je taj psiho (po mojoj kvalifikaciji, svaki tip koji digne ruku na ženu je psiho) rat proveo u Americi, a ima papire da je bio ovđekarce.
Ne piše ni kako je upisivao vakultet u Sarajevu i kako se prebacivao u kratkim skokovima s fakulteta na fakultet da bi na kraju došao do Šalate i tamo završio maltene s nikakvim uspjehom. Puno toga ne piše. A ono što piše, vjerojatno je samo laž i prevara. Ne piše ni njegovo mišljenje o Gazi. Ne onoj medicinskoj. Nego noj gdje ginu djeca. I žene. I starci. Ne piše ima li dvojno državljanstvo jer je rođen u BiH. Ne piše ima li izraelsko državljanstvo. A mogo bi imat. Više državljanstva nego profesura.
Hvala Hrvatskoj vojsci na veličanstvenoj pobijedi u VRA Oluja! pic.twitter.com/FEgVRRROQr
— Spectator (@SpectatorHR) August 5, 2024
Nadstrešnica, prostrana, velika. Debele grede, hlad. Skupilo se nas tridesetak. Mi slavimo dan domovinske zahvalnosti i svega toga što su nabili u jedan dan. Vruće janje, opojni miris vrućeg janjca, slađi miris od bilo kojeg Channela. Gorjana je napravila čudo salata. Skuvala bakalar, spekla tri torte. Na stolu salata, janjac. Masni prsti, hladno vino. Zastava na ogradi. Jedemo, pričamo, smijemo se. Smijemo od srca. Prepričavaju se anegdote koje izazivaju suze na očima od smija. Prisjećamo se onih koji su bili u društvu i više ih nema, smijemo se i njihovim dogodovštinama. Na mom tanjuru koči se paprčnjak, slasno slan i reš pečen. Rska pod zubima, rastapam se od miline. Paprčnjak dobiva onaj koji gozbu plaća. Ili Spectator. A ja gozbu platio nisam. Došao sam samo prezentirati svoje jelačke sposobnosti. No, i pokazati koliko mogu popiti. Džabe. A to jako volim. Kad je obilno, kad je dobro i džabe.
Cilik Antine mandoline. Poput ulja vrelim i titravim zrakom odzvanja
Nije meni nikad dosta
tvojih ruku, tvoga tila
opet će nas zagrljene
naći skupa, zora bila…
Smijemo se. Pjevamo masnim ustima i bradama. Veselimo se. Jer, danas je dan. Dan Domovinske zahvalnosti. Smijemo se i veselimo. Jer nam može biti. Smijemo se i veselimo jer davno, jako davno, ne žaleći svoj život, svoju mladost, svoja tijela, neki drugi su svojom borbom omogućili nama danas da želimo nečije tilo. I da nam nikad nije dosta.
Svojim tijelima. Svojim životima.
Hvala im!
