Uhapsilo tipa koji je direktorirao Hrvatskim cestama. Stavili mu lisice i vukli po hrvatskoj cesti u automobil ga ko zadnjeg uličara. A on bijo direktor svih cesata u Hrvatskoj, pa kad su njegovi jataci i surazbojnici iz razbojničke družine zvane HDZ, nanjušili da bi ga se moglo hapsit, brže bolje je dao ostavku. Pa postao savjetnik svom nasljedniku. Jer Mani pulite, perverzno prilagođen našim okolnostima jako je bitan. Pravi Mani pulite, onaj talijanski, oriđiđi, bila je masovna nacionalna sudska istraga političke korupcije održana 1990-tih u Italiji. Mani pulite je dovela do propasti tzv. Prve Republike, što je rezultiralo nestankom mnogih stranaka. Neki političari i industrijski čelnici počinili su samoubojstvo nakon što su njihovi zločini isplivali na vidjelo.
E, pa sad samo zastanite, pa razmislite, koliko bi stranaka danas bilo u Hrvatskoj, da se provede pravi, pravosudni Mani pulite? Ali ne onako kako to radi Plenković. Mekane, dobro nafutrane tople dlanove i ćevape opere u mlakoj vodi, obriše i veli, Evo, čiste ruke (Mani pulite). Otprilike ko u onom vicu „A vidi ruke“.
A kod nas, ako slučajno imaš svog dečka u vrhu DORHA, nema beda. Halo, halo, moramo ovog našeg hapsit, ajde ga maknite s položaja, da ga ne hapsimo na poslu, jerbo u Vončininoj nemamo gdje parkirat.
I sad frajer tanko kenja u Remetincu. A na zidu je davno nadrljano “Gospodo i dame, ne serite izvan jame, već namjestite dupe točno iznad rupe”. Pa se trudi pogoditi od prve.
Novinari ko novinari, oblizuju prste i mljackaju od siline dreka koji je isplutao na površinu. Pa je tek sad objavljeno da tip ima puste kuće, stanove, plaću od pet soma EUR-a, a u preduzećetu mu radi i jelte, zakonita kospoča. Ona ima samo dva i pol EUR-a plaćicu. Ima tip i skupocjenu bemburu koju je dobio na poklon, kao mitologiju.
Nisam napomenijo da je tip član državotvorne stranke, HDZ-a. Pa nam radi takvih državotvoraca država smrdi ko da ju je zasmrdio tvor. Zato i postoji izraz državotvorno, a ne znači ono što vi mislite da znači. Pa da vas mili moji nečemu naučim, kad netko spomene riječ državotvorno, odma stavite ruke u džepove da vam što ne odnese. Ali, nemaš brajko dovoljno ruku.
I sad će malo biti u zatvoru, istražnom, HDZ će se svemu čuditi ko pura dreku, pa će ga izbacit iz lopovske družine jerbo je otkriven, da je krao kako spada, bio bi i dalje uzoran član, a kad izađe iz zatvora, onda lijepo, na posao. Savjetovat upravu Hrvatskih cesata kako krasti. Jer on je čovjek s isksutvom. Iskusnjara. A bez iskusnih kadrova nema napretka.
I tako godinama. Jer znate već, presumupcija. Radi jedne poprilično civilizirane tekovine, presumpcije nevinosti, hrvatskim cestama švrljaju lopovi, šefuju vam, mljackaju od strasti dok ležite kod ginekologa s nogama sapetim u stremen. Glade vam djecu, miluju ih. Sve radi presumpcije. U državi u kojoj pravosuđe nema red. Naročito ne onaj vozni. Pa si cijeli život nevini, presumptivno. Uživaju ukradenom, brčkaju se, dahću nad novim i novim pacijenticama, glade novu i novu djecu.
To je dragi moji štioci, bilo prošli tjedan, slijedeći počinje sutra, pa ćemo vidit što nam nosi vrijeme.
Taman je legla halabuka oko stana onog direktora šuma i njegovog stana, a sad ovo. A taj šumar je dobijo nalog MORH-a, vlasnika stana u kojem stanuje od vremena kad se u stanove ulazilo samo tako. A rečeni je MORH dao nalog da se šumara izbaci iz stana, pred jako puno godina. A di ćeš državotvornog (država koja daje na tvorov sekret) elementa, supruga, oca fino odgojene djece bacit na cestu? Pa je osto u stanu. I nikom ništa, ujeo vuk magare. Pa kad se sada sve otkrilo, ministar Anušić je dao da se sve ispita. I naravno, sve je kako treba biti. Anušićeva inspekcija je po efikasnosti i poštenju u istoj ravni s onim inspekcijama koje šalje debeli Vili nakon što pukne bruka negdje u bolnici ili domu zdravlja.
Cijeli život vrijedno i marljivo kradeš, uzimaš sve što ti dođe pod ruku. I nikome ništa, jataci i razbojnici ti otvaraju nove puteve za pljačku.
I onda te u starosti, pred sam kraj života zajebe luđakinja od kćerke.
Nije život pošten pic.twitter.com/I3lV3zyhrC— Spectator (@SpectatorHR) September 19, 2024
Tko se više od vas sjeća nekakvog Škugora, njegovog tate i one fine mame? Naočite Gabike ne sjeća se više nitko. Ni mi, a ni tužitelji.
Pravosuđe ne da ne funkcionira dobro, ono ne funkcionira. Rebnit će vas, rebinit će babu s placa, siromaha koji je ukrao dva mesna doručka, ali ove visoko pozicionirane prasce i prasice neće. Prasci kažem, a naravno i prasice, zato jer su ti ljudi kao visoko pozicionirani dužnosnici, direktori, imali jedan vrlo važan zadatak, svojim radom štititi interese države. A oni su je potkradali.
I tako će biti. I sutra i prekosutra i za deset godina. Dok je Hrvatske i Hrvata. Guzice će im rasti, a oni prestajati neće. I ako ikada dođe do suđenja, pitanja su samo dva. Koliko će desetljeća trebati do pravomoćnosti presude i hoće li uopće biti osuđen?
A stvar bi se mogla jednostavno riješiti. Trajno. Jednostavno.
Evo kako.
Klepi, na primjer, policija direktora firme Hrvatske klamfe i cigle, gospodina Lopinu Drpala, odvedu ga u zatvor, istražni, dok se provodi ispitivanje svjedoka. Kad su svjedoci ispitani, puste ga vanka. Onda DORH jednog dana, tako je bilo do sada, a po mojoj ideji, ne dulje od trideset dana, podigne optužnicu. Poštar donese optužnicu i poziv, Drpalu i svim, ali baš svim članovima njegove poštovane obitelji. Da se pojave na murji sutra ujutro i donesu slijedeće dokumente, osobnu kartu, putovnicu, vozačku, sve to mora ponijeti i svaki od pozvanih. Čeka ga nasmiješeni policijski inspektor, uzima svima dokumente, stavlja ih u kuvertu, poliže i tiho opsuje jer je malkice rubom koverte potego po jeziku, a on ne voli slankasti okus svoje krvi na jeziku. Iz druge kuverte vadi nove dokumente. Predaje gospodinu Drpalu sve u ruke i kaže: Od ovog časa vi se zovete obitelj Novaković. Na dokumentima su vam navedena nova imena. I dodijeljen je svakom od vas novi OIB.
Ustane, vedro se nasmiješi, pruža im ruku, Želim vam ugodan dan. Slijedeći molim!
A sva pokradena državna imovina je glasi na Lopinu Drpala, na ženu mu i djecu, sve porazbacano ko đubre po livadi. Bankovni računi za koje izvodi dolaze u landscape formatu kako bi sline brojke sa stanjem na računu stale na papir. Sve dolazi na ime Lopine Drpala. I na svakom je naveden Lopinin OIB. A gospodin Novaković se može jebati zajedno sa svojim OIB-om. Čak više ni njegova nova mitološka Sedmica nije njegova. Nego Drpalova. Imenovanje na položaj ne poslu mu više ne vrijedi. Jer tamo radi Drpalo, a ne nekakav Novaković. Mora donijeti diplomu, a tko zna kako ju je steko. Stara glasi na Drpala. Nakon par mjeseci prestat će mu dolaziti računi za režije. Jer glase na neaktivni OIB. Pa nek donese dokument o promjeni vlasnika. Jerbo vlasnik je Drpalo, jebe se njima za nekakvog Novakovića. A dokumenta nema. I ne smije ga imati. U banci će ga službenica samo pogledati, prezirno i stisnuti gumb redomata. Ne smije ni pomisliti, nakon svega, kolika li će mu biti mirovina, jer staža gospodin Novaković nema. A pedeset mu je godina. Razguzilo ga ko mladog majmuna. Ko Bayern Dinamo.
Bespovratno. Sve ono što je desetljećima krao, mozgao kako sakriti, postalo mu je tog jutra nedostupno. Sanak pusti. Do kraja života. Slaba je utjeha da nikad neće biti suđen. Jer, morati će živjeti od rada. Spajati kraj s krajem. A radio nije nikada, dok su drugi radili, on je krao. I sad, pod stare dane mora početi baviti se onim čime se nikad nije bavio.
Radom