Imao je sve. Status, ugledno radno mjesto liječnika, karijeru omiljenog ministra kojem su pljeskali s prozora. I sada čami u zatvoru. Drhteći od straha u škripavom krevetu u hladnjikavoj ćeliji u kojoj se osjeti jak miris što se širi iz čučavca. Zidovi ofarbani do pola bazdušnom plavozelenom bojom, metalni ormarić iste boje, maleni stolić na kojem je televizor ispod prozora, a na prozoru rešetke. Debele rešetke kroz koje, kako je malešan, kad stane ne prste vidi dvorište i cijeli niz prozora s rešetkama na drugoj strani dvorišta. Iza tih rešetaka su lopovi, varalice, ubojice s namjerom i ubojice iz nehata. A on je sam. Muči li ga dilema, jel i on ubojica iz nehata, jer je uskratio pravo na liječenje građanima koji su vjerovali u njega. I umirali u vjerovanju? Okrenut svojim mislima, svojim strahovima. Drhtanje ne prestaje. Ni danju ni noću. Što li će biti s njime? Jedino je to pitanje važno.
Od Vilija Nazionale postao je omraženi smrad u očima građana. Davno je postao Mali u očima svojih gangsterskih jataka s kojima je pljačkao one koji su sa zebnjom čekali njegovu pomoć. Čovjek na čelu zdravstva koje nije nikakvo, ali, opet svi kad-tad zatrebaju Vilijevo zdravstvo. Isto ono koje oskudijeva u svemu. U liječnicima, u opremi, bolnice su skrpane, uvjeti rada liječnika su katastrofalni, građani čekaju mjesecima i godinama na preglede, jer smo siromašna zemlja. Svi znamo da smo siromašna zemlja, osim Andreja Plenkovića, Vilija i ostatka ekipe. Oni znaju da zemlja živi u blagostanju. Pa kad je zemlja bogata, možeš uzimat koliko ti se hoće. Uzimaš od svega. Pa tako i slijepom psu uzmeš kost iz usta. Bolesniku uzmeš nadu da će biti izliječen. Onom koji čeka magnetsku rezonancu, ukradeš aparat, pa mu vrijeme čekanja ode u nedogled. A tebi dobro.
Koliko li je zdravstvo kojem je na čelu bio Mali postalo apsurd govori činjenica da je cvjećarnici povjerio izradu softvera za evidenciju cijepljenih građana.
Užasna taština nagurana u malo debeljuškasto tijelo, to je Vili Beroš Mali. Na svakom koraku pratio ga je osobni fotograf, gospon Vinko, kao što je Hitlera u stopu pratio čuveni fotograf Hofmann. Škljocao aparatom, pa odabirao na kojim slikama Vili izgleda poput Apolona. Plaćao je Vili četvrt miliona EUR-a za peglanje svog imidža. Plaćao je da bi ga običan puk doživljavao kao visokog plavog, a to nikada bio nije, Niti biti neće. Uvijek će biti Mali. Lima. Pecke. Uglađeni lopov najgore kategorije.
Naučili ga da govori zahvaljujem Vam na tom pitanju, a nisu ga naučili da je to odavno prepoznato kao proziran štos kojim se dobiva na vremenu dok ne izmisliš laž ili dok u svijest ne prizoveš u sjećanje neku nabubanu besmislenu frazu koja ne govori ništa, ali lijepo zvuči. Ispraznost. Ispraznost je bila ozračje Vilija Beroša. Ljudi su umirali, ljudi su gubili nadu čekajući termine za preglede, svjesni da su šanse da dožive taj termin male. Čekanje na termine u zdravstvu Vilija Beroša, na smrt bolesnim ljudima bilo je poput igranja Lota. Vjerojatnost da će doživjeti termin otprilike je bila kao vjerojatnost dobitka na Lotu. A bolest je napredovala, svakim danom sve više. Umiralo se. U te iste dane Vili je trpao. Trpao je lovu u džepove svojih jataka, nemilosrdno i bešćutno, trpao i u svoj džep. Trpali su lovu koja je mogla kupiti još jedan aparat. Pa drugi aparat. Kupovao je skupo, tri puta skuplje. Jer država to ni ne osjeti, a on zna, on je ministar. Državi malo, a nama lepo rečenica je koja govori sve o Viliju Berošu. A Vili Beroš kao pojava govori sve o Vladi Andreja Plenkovića.
Tipična hrvatska priča u jednoj slici.
Skupa oprema plaćena novcem hrvatskih poreznih obveznika u privatnoj klinici.
Skrivena iza hrvatskog grba.
Lopovluk umotan u ljubav prema domovini.@HDZ_HR pic.twitter.com/b89STKNnkr— Spectator (@SpectatorHR) November 22, 2024
Ispraznost čovjeka na čelu nečega što je građanima najvažnije. Narodnog zdravlja. Odmah mi u misli dođe Andrija Štampar. Andrija Štampar i Vili Beroš. Ne da njih dvojica ne stanu u istu rečenicu. Ne stanu ni u istu knjigu, pa bila ona debela kao Biblija.
U zdravstvu lopov zvani Mali nije napravio ništa, osim što je ostavio prljave tragove. Neće mu postavljati spomen ploče, po njemu se ništa neće zvati. Jedino će godinama njegov lik biti Krnjo na maškarama, Krnjo koji nestaje u plamenu.
Postoje zločini od kojih se ljudi zgražaju. Vilijev zločin je najgnjusniji koji ljudski um može smisliti. Otimanje novaca kojim su se građani mogli liječiti. Ministar zdravstva oteo je pravo na liječenje bolesnima i kako oni to kažu, potrebitima.
I sada on traži šest plus šest. Jer tako kaže zakon. Drugi jedan zakon kaže da se ne smije krasti. Da se ne smije krasti uče te i roditelji, uči te društvo. Uči te život. A ti naučio nisi ništa od toga. Naučio si jedino da imaš pravo na šest plus šest. Makar si gad. Makar si lopov. Makar si mali kokošar kojeg čak i jataci zovu mali. Ne s+umnjam ni malo da će mu šest plus šest biti odobreno, dok je na čelu Robert Jankovics koji drži Vladu svojom rukom, unatoč jasnim odredbama Zakona.
Jer, šest plus šest u slučaju Vilija Beroša nije iznenađenje. Upravo je Vili Beroš gangsterskog imena Mali prava slika Plenkovićeve Vlade. Bezdušna bahatost, nedodirljivost, totalno pomanjkanje empatije, važni su samo oni. Sami sebi.
Da je barem malo poštenja, iz kuće od srama ne bi izlazio.
A on bi donosio zakone, koristio položaj.
Kakav ušljivec. pic.twitter.com/V5eCxGux0l— Spectator (@SpectatorHR) November 22, 2024
A naši životi prolaze. Za bolesne u sustavu zdravstva Vilija Beroša nade su bile male. I zato, želim mu dug život, iza rešetaka i kao bonus, da mu treba pomoć javnog zdravstva. Pa nek čeka termine. Vremena bi trebao imati na pretek.