Ne sjećam se, kad sam zadnji puta pogriješio u procjeni nekoga, kao što sam pogriješio u trenutku imenovanja Roberta Šveba za ravnatelja HRT-.a. Moj Robi. Dečko u čiju sam kuću dolazio vrlo često, bio uistinu veliki prijatelj njegovog oca Bere, ljudine samo takve, režisera na Radio Zagrebu. Gledao sam kako rastu i on i sestra mu. Sve sam se nešto nadao, nešto će napraviti, ma to je moj Robi, povući će on neki potez, pa da i ja konačno počnem pratiti program HRT-a. Prolazilo je vrijeme, godine, a promjene nema. I dalje gledam prosječno deset minuta tjedno programe kojima ravna Robi Šveb. Sljeme ne slušam, jer znam cijelu playlistu na pamet, naučio sam je pred nekih dvadesetak godina. HR1 me budi jer sam tako podesio na tabletu. Mrežu slušam, a dalje me odnesu obaveze, pa koji puta samo načulim uši. Ujutro uglavnom nešto trkeljaju o religiji, malo malo pa crkva. Pa se priča o ratu. Na telki nema Lige prvaka, nema Formule već dugo. Stvari koje sam redovito pratio. A ima svako malo po portalima o financijskim pizdarijama koje izvodi ravnatelj HRT. I sada vidim, evo žali se robi da pretplata nije podizana dvanaest godina. Vjerojatno i nije. Nije podizana, ali nije ni spuštana.
|
A visina pretplate, koja je kao što svi znamo, samo harač, kad bi sve bilo pošteno, ovisila bi o kvaliteti programa. Ali jok. Niš od toga, nego će uskoro vjerojatno povisiti i cijenu pretplate. Još jedan teret na leđa građana. Televizija ne pokazuje ni malo empatije, a trebala bi i to nije čak ni jako teško. Zašto TV pretplata ne bi bila niža, ako je već uopće treba biti, recimo tri eura, nipošto viša. A razliku do recimo, petnaest EUR-a, vjerujem da bi Robija taj iznos zadovoljio, platili bi svaki mjesec Crkva u Hrvata, HDZ, Ministarstvo branitelja, prema učešću u emisijama radija i televizije. Može se uključiti u taj ključ i Peru Maldinija, on ionako stalno viri s ekrana. |
Ukratko, jebite se i vi i vaša televizija.
Danas je Turudić, glatko izbrijan, sav naglancan ko pesja jajca, osvanuo na novom poslu.
Prvo je obavio najvažnije stvari. Maloj je objasnio kakvu kavu pije, u koliko sati, stavlja li Natren ili šećer, upozorio je da mu ni slučajno ne pljuje u kavu, jer zna da su ga dočekali kako i zaslužuje. Onda se diskretno propitao kojeg dana u mjesecu je plaća, gdje se jede i gdje se sere, kao što je i red kad dođeš u novu firmu. Zamisli, uhvati te, a ti ne znaš di je serijona, pa izbeljenih očiju trčiš po hodniku i dereš se Kornjačina glava, kornjačina glava. Samo još to sranje fali.
Uglavnom, od danas više ništa neće biti isto. Gospoja Zlata odlazi u pemziju, pa sada postaje beznačajna, upravo kao što je bila i dosada. Samo sada službeno. Stotinu puta sam napisao, da nisam baš siguran da će se Plenković i kokošari koji su izabrali Turudića biti dugo veseli radi tog izbora. Izrodit će se naš dečko. Moglo bi biti kajanja i plakanja u Remetincu. Njegov ego je puno jači nego bilo čiji. Uključujući Plenkovića. A svaki položaj uvijek jača ego. Pumpa ga. Pa bi se moglo desit da njegov napuhani eksplodira, pa pohapsi sve lopine. Bumo vidli.
Sjeli su on i gospođa Zlata koja je rano ujutro bila kod frizerke Bibe, pa vršili primopredaju. Sjajan stol, dvije nekakve bilježnice i on vrćkaju stranicama. Pa će potpisati. Ne znam, jel nafrizirana kospoča Zlata predala i one slučajeve koji su pažljivo spremljeni duboko na dnu ladica i na kojima piše NE DIRAJ!. Ne bi m čudilo da nije. A i da je, kao da i nije.
Ondak se obratijo javnosti.
Kažu portali da je danas u samo nekoliko minuta šibnuo četiri laži na presici. Ljudi moji, četiri je manje od pet, puno manje od deset. I sad se vi čudite ako neko nešto četiri puta zamasti. Pa imate Plenkovića koji vam laže non stop, trpa pred vas podatke o vašem dobrom životu, životu na kojem vam zavide svi, lažu vas ministri, čim zinu. Laže i Ćipe. Božu Petrova nazvali su Lažo Petrov. Svi oni lažu čim zinu. Pa što ako ovaj novi dečko malo lažucka? Četiri puta. Pa što. Pa u Hrvatska je sve mi se više čini, sazdana na laži. Krivotvorenju prošlosti. Neizvjesne budućnosti.
Taman nekako idealna da u takvoj državi bude glavni državni odvjetnik kojeg boli kurac sreće li se sada neki sudac s Mamićem ili ne.
Lijepa i vesela nas budućnost čeka.
