Dost mi je lako pisati o nadolazećim lokalnim izborima u Zagrebu. Nikad nisam mogao ni pomisliti da će izbori, bilo koji, doći, a mene ostaviti poprilično indiferentnim. Godine su me učinile probirljivim. Poput stare frajle, sve mi nešto smeta, sve mi to nije to. Genima, rođenjem, odrastanjem u grubim radničkim kvartovima, uličnim okruženjem, nekako sam uvijek bio predodređen biti ljevičar. Biti ljevičar uvjerenjem, danas u Zagrebu i nije lako u osvit izbora. Premda na lokalnim izborima političko uvjerenje ne bi trebalo biti razlog odabira i izbora. Trebalo bi izabrati one koji će voditi grad putem napretka. Jerbo, sve ono što se prodaje kao ljevica, sve ono što društvo površno i paušalno naziva ljevicom, ljevica nije. Ljevaci jesu, ali ljevica nije.
Biti ljevičarem, po mom poimanju, nikako ne znači glasati za SDP, bezrezervno bez imalo dvojbe. Jer, u SDP-u se istinski i marno trude, iz petnih žila, potrti sve vrijednosti socijaldemokracije. Briga o radnicima, briga o radnom čovjeku, odavno je prešla s asfalta Trešnjevke, Trnja, Žitnjaka u salone u toplim uredima u centru grada, u Saboru, Gradskoj skupštini. Od ljevice pretvoreni su u elitističke salonske ljevičare, žonglere na trapezu koji će učiniti bilo kakvu predizbornu političku akrobaciju samo da uvijek ista mala skupina ljudi, ljudi koji nam već tri desetljeća prodaju bozu, ostanu na vlasti. Sva ta imena, svi ti likovi nam još od Račanovog vremena tumače isto, nude nam neke nove ideje, samo da bi uvijek iznova bili odabrani i učinili u svom mandatu kao i uvijek do sada. Ništa.
Dosadašnja vlast, koja je vjerojatno i buduća vlast, nikada s ljevicom nije veze imala. Ne vjerujem u njihovu glumu, a još manje u izvedbu. Od Zagreba su napravili dječju slikovnicu, ukrašenu narisanim mačkicama i cvjetovima, nemušto u ogromne pitare nabacanim grmljem po centru grada, hvaleći se pješačkim zonama koje su naprosto neugodne za šetnju. Forsiranje i nekakvo usmjeravanje građana na korištenje biciklističkog prijevoza nije čak ni smiješno, nego tužno. Prometni kolapsi, prljavština na svakom koraku, nekoliko godina nekošenja trave, sve je to prikrivano i opravdavano tvrdnjama, o neviđenom poštenju te ekipe uličnih boraca, koji su se preko noći trebali pretvoriti iz street fightera, valjača zagrebačkim asfaltom, u elitu koja će povesti grad. Ljudi nesvikli na redovne radne obaveze, na normalni rad za koji se dobiva plaća, trebali su postati elita. I voditi grad. A vođenje grada je poprilično zajeban posao, posao koji se ne uči, nego se sjedne i od prvog dana radi, ali tako da se zna što se radi, kako se radi i zašto se radi. A oni to nisu. I dalje će njihova armija internetskih bukača, vječitih nezadovoljnika koji svoju silu pokazuju još od vremena Pernarovog Živog zida, uvjeravati nas kako je ova vlast postigla nedostižna ostvarenja. A dovršili su samo projekte koje je velikom većinom započeo Milan Bandić. I dalje će biti stigmatizirani svi oni, inkvizicijski proglašavani nevjernicima, koji se usude spomenuti i riječ kritike. Rijeke novaca, obilni slapovi zagrebačkih proračunskih para, koji se slijevaju na projekte nekakvih nikad čuo, nikad shvatio njihov smisao, udruga, vrlo često i komičnih imena i naziva, udruge koje predvode ljudi čudnog izgleda, čudnog ponašanja, meni kao čovjeku koji je uvijek živio od svoga rada, samo svog rada, tužni su, antipatični i ja se toga sramim. I ja za takve ne glasam. Nikada. Pa ni onda.
Usporedbe s Milanom Bandićem više nema. Milan Bandić je svoje mandate odradio. Što je napravio, napravio je, što je zajebo, zajebo je, što je ukrao, ukrao je, što je omogućio svojim jaranima i pajdama, omogućio je. Milan Bandić je mrtav. Nema ga. Umro je prerano, i po godinama, a i po pravdi, prerana smrt otela je pravo pravdi da dođe po svoje. Naravno, ako u Hrvatskoj pravde ima.
Sve ono što je činio Milan Bandić Zagrebu, a protiv čega se družina predvođena Tomislavom Tomaševićem glasno borila, protestirala, valjala po ulicama, danas čini Zagrebu isti taj Tomislav Tomašević. Svi oni koji su u vrijeme Bandića predstavljali, da li njegovom voljom, a kasnije i jer je bio na to prisiljen, neke važne faktore i danas su jednako važni faktori. Promijenilo se nije ništa. A Bandić eno spava vječni san u protupravnom, od Grada Zagreba otetom parkiću na Mirogoju, koji je, gle čuda, ova vlast legalizirala. Nakupilo se previše nedosljednosti, previše neznanja, previše lutanja s rješenjima, previše neodvezenih kontejnera smeća, previše nepokošene trave, previše sati čekanja u prometnim gužvama, previše novaca danog udrugama čiju opravdanost postojanja ja ne razumijem, da bih glasao i za ove, za koje kažu neupućeni da su ljevica. Ali da su pošteni. Što znači uopće pošten? Da nije krao. Pa ako ćemo tako, pa i Milan Bandić nije imao ni jednu presudu radi krađe. Kaj ne? Život me naučio, da velike sisteme trebaju voditi ljudi koji su sposobni, beskompromisni, s jasno zacrtanim ciljem. Život me također naučio jadnoj važnoj, ali tužnoj činjenici. Poštenje nije profesija. A grad, moj Zagreb, trebali bi voditi profesionalci.
Pred izbore je eto, osvanuo i poletio i leptir kupusar. Nekadašnji predsjednik SDP-a, Davor Bernardić, koji je u vrijeme svog upravljanja zagrebačkim SDP-om, učinio ama baš sve kako bi zagrebačku organizaciju SDP-a podveo pod ionako veliki utjecaj bivšeg, iz stranke izbačenog člana, Milana Bandića. Bernardićev pokušaj poentiranja i pecanja pokojeg glasa zagrebačkih birača, pokazao je svu bezidejnost i njegov totalni antitalent za politiku, ovih dana, u njegovim reakcijama na zbivanja oko afere Hipodrom. Njegovo, kako on kaže otkrivanje brojnih afera, pokopali su novinari kratkim pitanjem. Jeste li to prijavili kome? Samo pojavljivanje na presici na kojoj je bilo ljudi koje priostojni ljudi u normalnom životu zaobilaze u širokom luku, dokaz je samo jednoga. Političke nepismenosti, nakon trideset godina bavljenja politikom. E pa jebi ga Bero. Pred punih pet godina, diljem Hrvatske, u parlamentarnoj kampanji, pojavili su se plakati Demokrata s nasmiješenim njihovim kandidatima, Mirandom Mrsićem, Damirom Kajinom i Bojanom Hribljan, na kojima je pisalo, Bero nije rješenje. Tim plakatima je rečeno sve. I ništa se promijenilo nije. NI za milimetar, osim što je Mirando Mrsić sada opet u SDP-u.
Na izbore će i Marija Selak Raspudić. Po modelu Škoro, Kaće neki izbori da se javim? Čak je i stranku osnovala, garant će joj listu činiti kako bi to rekli Splićani, Fetivi Zagrepčani. Ako bi se zajebavali. Marija, dok je još bila Selak, sjećam se, bila je puno uvjerljivija ljevičarka od ovih koji nam danas dodaju bocu boze s lijeve strane. Ali, brak čini čuda. Ljudi se mijenjaju. Zagreb je samo ionako vježbanje u ustrojavanje nove stranke za parlamentarne izbore. Koji bi mogli biti, ha, to ni Bog ne zna kada, jer savitljivost kičme i kvaliteta ljubljenja guzice Andreja Plenkovića u Domovinskom pokretu dovedena je do savršenstva.
Nije se promijenio ni kandidat Ivica Lovrić, koji me gleda s bilboarda dok vozim gradom i onako dok stojim u gužvi, gleda on mene, gledam ja njega i pitam se, A zašto ti Ivice nisu u zatvoru, nego mi se ovdje smiješiš?
I Pavle Kalinić će na izbore. Bandićev Enfant terrible, čovjek koji se u vrijeme najveće Bandićeve moći nije libio popišati mu se u cipelu. U nedostatku boljeg materijala, razmišljao sam, čak i vjerovao da ću izaći na izbore i začepiti nos i zaokružili meni na neki čudan način dragog Pavla. Njegovo pojavljivanje na pressici na kojoj su mahali nekakvom kaznenom prijavom, meni je bilo tužno, bilo mi je tužno shvatiti da nemam za koga glasati. Ako me smeta Bernardićevo prisustvo na pressici, Kalinićevo me rastužilo. Uvijek valja biti pošten. I u raspodijeli krivnje.
Gradonačelnikom Zagreba htio bi biti i onaj Herman. Tip koji se čak ni za potrebe slikanja za plakate ne zna pristojno nasmiješiti. Eksponent i produžena ruka Andreja Plenkovića, koji bi u drugi krug, ako do njega dođe, mogao doći donesen, ali na štitu. Nikako sa štitom. Smiješno mi je to njegovo reagiranje oko situacije s tom aferom Hipodrom. Smiješno mi je zato, Jer se u kući obješenog ne spominje konopac.
Čitam da je i Nobilo osnovao stranku koja se zove ESDEPE nešto. Točnije Pravi SDP. Koliko li smo se tih pravih, tih autentičnih, autohtonih strančica nagledali na desnoj strani. Na kojoj će se strani svrstati Nobilo, ne znam. U SDP je ušao davno, ne iz uvjerenja, nego onako, po inerciji, u sklopu ujedinjenja Vujićevih socijaldemokrata (SDH), ali je izašao, ne ostavivši nikakav bitniji trag. Nisam pročitao program Nobilove stranke, program tog Pravog SDP-a. Ali ionako su programi skup lijepih želja, pa mi se iz svega rečenog zadnjih dana, čini da u programu piše Osveta, osveta, osveta, a logo su narisani zubi iz kojih kaplje topla krv.
Jer kako objasniti Nobilovu izjavu Ako hoće fajt, dobit će fajt? Jebate, pa nije Zagreb boksačka arena u kojoj će se lemati Nobilo protiv kaj ja znam koga. O šišanju trave, o prometnim čepovima, o plavim vrećicama, o roditeljima odgojiteljima, ali ni o jebanju majke roditeljima neodgojiteljima čija djeca grafitima uništavaju grad, nije reko ni riječ. Samo fajt.
Za sada, koliko mi je poznato, na izborima svoju listu neće imati Turudić. Ali će on na izborima vrlo aktivno sudjelovati. Mjesec dana prije izbora krenuo je s oštrim presingom., ko što će sutra Borussia izaći protiv Barcelona koja ju je nakantala ko staru kantu. Njegovo izviđačko društvo provodi brojne izvide svih onih koji svojim djelovanjem smetaju HDZ-u. On ko da je predsjednik Izviđačkog saveza, stalno neki izvidi, ali učinak je nikakav. Na kiseljenje u zatvor odvedena je saborska zastupnica SDP-a radi nekakvih kvadrata nekakve pišljive kuće, u Varaždinu u kraju u kojem je SDP na vlasti.
Izviđa se i varaždinski (SDP) gradonačelnik jer je o trošku grada uredio neki gradski prostor. Sve ozbiljna kriminalna djela, u koja vjeruje samo Turudić i nekoliko HDZ-ovih poslušnih kučića koji sada izjednačavaju nekakvu njihovu smiješnu krivnju sa teškokalibarskim krađama HDZ-ovih vedeta.
Svaki kriminal se MORA procesuirati, osuditi. O tome nema zbora. Ali kad Turudić napuni zatvore tipovima koji kradu mikiće u samoposluživanjima, neće biti mjesta za tešku artiljeriju lopova u Hrvata, Gabrijelu Žalac, Josipu Rimac, Aladrovića, Horvata, Banožića, Kuščevića, Miloševića i ostale brojne neimare krađe, ljudi koji su cijelo svoje javno djelovanje podredili samo jednoj stvari. Krađi društvenih dobara koja su po svojoj funkciji trebali čuvati.
Za sada nisam vidio da će ne kandidirati netko tko iz rukava zna reći da je ograda na dječjem vrtiću Svijetla budućnost, oštećena. Da u domovima za starije osobe nema ni približno dovoljno kapaciteta, a kako li na odjelima za demenciju. Da su u Zvonimirovoj ulici i dalje šahtovi neravni s nivoom ceste. Netko to će nuditi rješenja. Samo prodaja magle, samo fajt. Samo priče o poštenju.
Odavno Grad Zagreb ne pripada Purgerima. Odavno su vlast preuzeli Pajde und Jaranen. I Pajde un Jaranen držati će vlast i dalje, bilo tko da pobjedi. A ja nisam ni Pajdo, a Boga mi ni Jaran. Samo Purger.
A meni, meni sam ostaje nada da me Vakula neće zajebati kao što je to činio milion puta do sada, da će te nedjelje u svibnju biti lijepo vrijeme za otići na roštilj, pojesti meso s roštilja, jednu gredicu mladog luka, sve to obilno zaliti hladnim gemištom od kojeg se dobiva reuma u zglobu. I probuditi se sutra, svjestan da se ništa promijeniti neće, tko god da pobijedi. Jer, palanka će ostati palanka.
