Izgleda da su se Putinu noge odrezale. Od straha. Pa ga vozaju u kolicima zadnja dva tri dana. A di će takav kus muškarca pokazivat se u kolicima, ne bi bilo baš dobro. Sjećam se, u proteklim godinama, od početka rata, cijela ekipa naših uvaženih stručnjaka širokog spektra redala se na televizijama, na portalima su se objavljivale slike umirućeg Putina. Uvaženi liječnici su na osnovu nekakvih fotografija postavljali dijagnoze, predviđali su koliko bi dana, mjeseci, koliko bi vremena Putin mogao još živjeti, pa da umre u mukama. Uočeno je, kad pomakne desnu nogu, da mu se lijevo uho nekako čudno pomakne. I pomicanje nogu ispod stola, analizirali su naši komunikolozi, bodilengviđisti, neumorni vojni analitičari, geostratezi koji su se od stručnjaka za koronu, prešaltali u ratne eksperte, a eto i vidioce koji posve sigurno i besramno mogu predvidjeti bliski odlazak Vladimira Vladimiroviča.
A eno ga, još je živ. Samo je zadnjih par dana u kolicima, jer su mu se odrezale noge od straha, kad je čuo da će se na pokušaja pregovora o prekidu vatre i eventualnom miru, pojaviti Zelenski. Obamro je od straha. Usro se. Oblio ga hladan znoj. Zapanjen, ustanovio je da nogu više nema. Naja. Nestale. Od straja od strašnog Volodimira. Istog onog Volodimira koji je stenjao i pokušavao doći do riječi sjedeći kraj kamina u Ovalnom uredu, dok se nekakav narančasti tip, iza kojeg se pošlihtala armija mamlaza, dernjao na njega i pokazivao svoju vještinu brisanja poda.
I rat se nastavlja i dalje. EU je donijela sedamnaesti paket sankcija. Došla poštarica Uršula Putinu u ured, prošuljala se kraj onih uštogljenih tipova koji čuvaju vrata Putinovog ureda držeći paket u rukama, tresnula ga o stol i rekla, Ha, evo ti pička ti materna, sedamnaesti paket. Pa se jebi. Ovaj je paket samo strpao pod stol, sad ima mjesta i za slijedeće pakete, jerbo, kao što znamo, nema nogu. A vozaju ga u kolicima, da ne bi Volodimir jajcima hodao. Jerbo, nije lijepo vidit precednika Rusije kako hoda jajcima. I još samo da zasvira kazačok…
Sedamnaesti paket. To me podsjeća na kolegu s faksa, Masni smo ga zvali. Polagao je Ekonomiku Jugoslavije petnaest puta. U torbi je uvijek imao svežanj prijavnica, a profa je vidio da je tip naprosto budala koja ne zna ništa, pa mu je tolerirao, onako iz milosrđa da mu svaki put gurne plavu, drugu prijavnicu. Da ne plaća treću i da ne dođe kad padne i taj puta pred komisiju. Jer onako budalast nikako ne bi položio. Prošao je jednog dana, jerbo je profa došao na ispit nacvrcan, pa mu je upisao četvorku. Pili smo deset dana.
Da taj odašiljatelj tih sankcija, ta EU, ima u glavi bar malo, bilo bi ih sram. Sedamnaesti paket. To znači samo jedno. Da su glupani koji sankcije donijeti ne znaju. Dosadašnjih šesnaest dobrano su osiromašile Europu, sjebale industriju, porasli su do nema troškovi energenata, a Rusima, ha baš se i ne vidi nešto dramatično.
Sankcije koje ovi mutavci koji vode EU, pogađaju prvenstveno sedamsto pedeset miliona stanovnika Europe, a Putin se malo počeše i nastavi dalje.
Europske države ispraznile su vojna skladišta, bujice love krenule su prema Ukrajini. A lova vam je milly moyi, kao voda. Prodre svugdje, samo tamo gdje treba ne. Ustanovljeno je da je oružje plaćano, ali da ga nema. A Ukrajina je prije početka rata bila prva na listi korumpiranih zemalja u svijetu, odmah pred Hrvatskom. Čudnom igrom slučaja, fali i oružje koje je trebala isporučiti Hrvatska. Druga najkorumpiranija država u EU.
Na hrvatskom jeziku, ne kaže se korupcija, to grubo zvuči, ljepše je reći HDZ.
I tako, rat će se nastaviti. Na oduševljenje Ursule, Kaje Kallas i te Koalicije voljnih, koji su samo poticatelji na daljnji rat. Jer rat nisu niti krv, patnja, suze i znoj, kako je rekao Churchill, rat je novac. Sjetite se samo našeg rata. Ginulo se, da bi drugi postali trulo bogati. A i vidite što je s ovom u Ukrajini nedostajućom lovom za oružje iz Hrvatske.
I opet ćemo ginuti, da bi sačuvali austrijske i talijanske banke, ukrajinske farme pilića, mađarske kompanije, betoniziranu obalu koja nije naša, prirodna bogatstva u vlasništvu nekakvih stranih kompanija čudnih imena iz još čudnijih zemalja, valja ginut da bi se sačuvao postojeći sustav s mali milion općina i županija s armijom bogataša koji u njima primaju plaću, nije nužno da baš i rade. Glavno je da kontejnera za smeće imamo dovoljno, pa glad neće prijetiti. A garancija opstanku je svakako i Ana Knežević, a i visokopozicionirani državni službenik Krešo Sever, kojem je na odlasku u mirovinu poklonjen biciklin, jer nikad u životu nije uspio ni u poprilično jednostavnoj stvari, polaganju vozačkog ispita. A biciklu se ne vozi, ali ga nije vratio. Sad se voza u državnoj limuzini. Kod njega je obraz jeftin. Na rasprodaju.
Urstrum
Nekako se toplo nadam da će se i demografske situacija kod nas popraviti pod budnom paskom ministra Šipića, pa će biti dovoljan broj djece kojoj ćemo moć objesit tandžare na rame i poslati ih u Ukrajinu. Braniti Europsku uniju izvan granica EU. Jerbo, ako se bude išlo u rat, išlo bi se po istom modelu kao i u Domovinskom ratu. Dobiješ poziv, puška o rame i front. Ali samo djeca siromašnih bezveznjakovića koji nemaju veze u društvu. Djeca političara, pretvorbenih lopova, krimosa, polusvijeta, oni neće ići. Netko mora i doma bit, dok se gine van granica, kaj ne. Njih će ostaviti za sjeme. Da se taj korov širi i dalje.
