Imamo ministra od obrane. Bumo rekli vojničkog centarhalfa. Ministar od obrane ministrira svakog dana u godini vojskom. Vojska su oni tipovi koji su obučeni u uniforme, naoružani, a postoje da bi branili nas Hrvate, ali i branili državu što god to značilo. Vojska služi da bi nas branila od vanjskih neprijatelja, a realno gledati, nama vanjski neprijatelji i ne trebaju, dovoljni smo sami sebi. Mađari bi gricnuli dio, Srbi bi do Karlobaga, Slovenci bi plovili Piranskim zaljevom. Najbolje bi prošli Istrijani i Dalmoši, jer bi potpali pod Italiju, po darovnom ugovoru kojeg je Pavelić potpisao u Rimu.
Čak mislim da nas i nitko neće u kompletu, jer bi si navalio oko 3.800.000 problema na glavu, a i nema se kaj puno uzet.
Tvornica skoro da i nemamo, ono što imamo u rukama je stranih vlasnika ili zbog zaduženja u rukama banaka, koje su naravno, opet strane. Poljoprivredu smo potaracali, stočarstvo je onako na nivou prirodoslovno muzejskih eksponata, obala je definitivno unakažena, betonirana, prozorski peveceizirana, plastificirana, na svakom koraku marine u kojima posade brodova seru i puštaju u more u kojem se kupa domaća sirotilja, a oni odlaze na pučinu gdje je more čisto, jer tamo nisu srali. Pošteno ratno razaranje nipošto ne bi dodatno unakazilo obalu. Jer je to nemoguće.
Hrvatski san
Sve u stranim rukama, ali mi smo ostvarili svoj san. Hrvatski san. A pišat ne smijemo ako ne pitamo banke, stranog gazdu u firmi u kojoj radimo, a i EU je tu. Izašli smo iz jedne unije, krvavo, teško, nakon pet godina rata, da bi ušli u drugu, u kojoj se nalaze države s kojima kao nacija blage veze nemamo.
No vratimo se mi našem ministru od vojske i vojsci.
Ministar nam je vječito nadrkane face, onako kratko ošišan, povazda malo neobrijan, tip djeluje onako, štemerski, baš pravi Badža Razbijadža. Nekako mi više daje na kamatara iz Dubrave nego na ministra, ali što ćemo, trend u Vladi Andreja Plenkovića je takav, štemersko kamatarski.
Strateški gledano, najvažniji je mir s Bosnom, jer dok je mir možemo imati nesmetan priliv diplomiranih kadrova, neophodnih za rad državne uprave i državnih poduzeća.
Upire se ministar, strogo i atoritarno, da se povećaju troškovi za obranu na pet posto. Sad jedva da je dva.
Ak nekom novaca daš više no što si planirao, moraš te nofčeke uzet nekom. Kome uzeti u ovoj siromašnoj državi? Najlogičnije jest, uzeti prosvjeti. Ko jebe učiteljice i profesorice, ionako su to mastiljari, šuplji bataljon rečeno vojničkim žargonom. Nama prosvjeta ne treba, sve dok se može u Bosnu otič i kupit diplomu. Možeš u jednom danu riješit, osnovnu, srednju, fakultet i doktorat. I vratiš se u Hrvatsku da bi bio recimo, predsjednik HGK. Poso koji je čist u redu. Niko ne zna kaj radiš, a plaća jako dobra i redovna. I niko te niš ne pita. Samo ne talasaj.
Strateški gledano, najvažniji je mir s Bosnom, jer dok je mir možemo imati nesmetan priliv diplomiranih kadrova, neophodnih za rad državne uprave i državnih poduzeća.
Pa ćemo kad postotak skoči na pet, uzeti ceker u ruke i nakupovati sva ta tehnološka čudesa koja su smišljena kako bi ljudi ubijali druge ljude koje i ne poznaju, sve da bi ministar bio manje natmuren. Kupovat ćemo i dronove od par stotina EUR-a koji onako iz zajebancije uništavaju superskupe vojne lovce. Sreća da smo nedavno kupili te skupe lovce, onakve kakve ti dronovi gađaju dinar kilo.
Mi smo ko onaj Sosa koji je žarko želio igrati u Europi, pa je potpisao skupi ugovor s klubom koji se takmiči u Europi, a dok su čekali da se tinta na ugovoru osuši, došla je obavijest da je klub izbačen iz europskog natjecanja.
Taman kad su došli lovci, Ukrajinci pokazali kako se ta strahovito skupa tehnika pretvara u beskorisnu skalameriju dronovima kupljenim na Temu. Ili ipak Sheinu?
Doktrina Pere Kvržice
A ja pošteni rat doživljavam, makar sam u poznim godinama i makar sam prošao vrlo krvavu stranu rata, onako ko što Pero Kvržica zamišlja rat.
Stane vojska pred vojsku vojnici se izvalili na livadi i češkaju jaja od dosade. Izjašu kraljevi, sretnu se negdje na sredini, izvade mačeve i topuzine i udri po tintarama. I u ratu je pobijedila vojska čiji kralj je preživio.
Kad bi se mi zaratili s rečmo Rusima, na megdan izađu Putin i Medvedev, a boje natjecatelja u kockastim kapicama branili bi Milanović i Plenković. Pa topuzinama po glavi. Koristim priliku da vas pitam, za koga biste navijali?
Naravno to je samo tricky question, kako bi se otkrili unutrašnji neprijatelji, ranije spomenuti.
I rat je gotov za par minuta.
I ne treba za to podizati na nikakvih pet posto. Nek se pobiju oni kaj nas guraju u rat. Ima dobra divizija ovđekarce kod nas, koju bi trebalo poslati u prve redove rata. Iz svih stranaka, svih nacionalnost. Pa nek se biju i ubijaju.
Meni je dosta. Vjerujte mi na riječ.
Čemu u stvari služi vojska?
A vojska koju imamo, a mašta se još o uvođenju vojnog roka, pa ja ne znam kaj ta postojeća vojska radi i čemu služi, a kakav bi tek cirkus bio kad na odsluženje vojnog roka dođu od pisanja na mobitel ćoravi regruti, nenavikli na hodanje, nenavikli na bilo što. Ni petsto posto izdvajanja ne bi bilo dovoljno da se vojska opremi i nauči ih se svim tim čudesima baratati, toliko da prežive bar dva tri sata rata.
Oni mladi vojnici kaj su u Donjecku ili Harkivu, na obje strane, požive prosječno nekoliko dana do dva tjedna. Onda ih vraćaju u sanducima, ako imaju što vratiti, naravno. Ali nema veze, dolaze novi i novi. A i šuma ima dovoljno za ljesove pravit.
Evo, u kasarnu uleti vozilo.
Vojnik koji stražari na ulazu u vojarnu skočio je u stranu da ga ne udari automobil. Naravno da vojnik koji čuva vojnike u kasarni, oružje, oruđe, municiju, vozila, imovinu, nije pucao. Ni u zrak. Ni u gume. Ni u đikane koji su sjedili u Mercedesu. Nastavili su divljački se voziti po kasarni u kojoj su inače naoružani vojnici. Naoružani. Vojnici. Koji su tamo da bi čuvali vas, mene, a Boga mi i sebe. Kad im je dopizdilo divljati po kasarni, oni su pobjegli.
Vojska, Hrvatska vojska koja brani građane Republike Hrvatske nije znala zaštititi samu sebe, a trebali bi vas. Onda se netko pametan iz te kasarne sjeti nazvati. Koga? Pa policiju naravno. Jerbo policija ima oružje, policija ima aute, pa je policija, iako bi bilo, kako je stvar krenula, mogla nazvati i nekakvu zaštitarsku službu, i oni imaju aute i naoružani su, što bi bilo posve logično.
Koliko se god naš ministar šišao kratko, svaki treći dan se brijao, koliko god mrgodno i opasno izgledao, koliko god se uz njega vječita špijunka Iva Puljić Šego trudila frizurom ličiti na Hitlera, koliko god njih dvoje izgledaju opako i opasno, to nije dovoljno. Jer pod komandom opako izgledajućeg ministra su samo baletani i šepavi mravi.
Dragi ministre, dajte vi ipak lovu prosvjeti, dajte vi lovu bolnicama, ali ne dozvolite smradovima poput Vilija da kradu, pa da građani barem ono malo što im ostaje do rata, bolje požive, pa da se sa sjetom sjećaju Hrvatske kao što se sjećaju…
I propagirajte knjigu Pero Kvržica, da njegova strategija ratovanja uđe u ratne doktrine svih država.
Pa se lemajte. Od volje vam.
