Odavno ne kupujem novine. Još od vremena Starta, Vrućeg Kaja, Čika. Pažljivo sam tada pročitao onih nekoliko slova, a još pažljivije proučio fotografije drugarica otisnute u četiri boje, krupno zrnato. Dok pišem o tim danima, u glavi mi besmrtan refren Bore Čorbe iz dana dok se još nije deklariso ko četnik.
Reporter, Luj, Plejboj, Start,
Uzmem kvalitet odbacim škart,
Pa ko tapete lepim po zidu,
Tek da ih imam sve u vidu.
Guzate, sisate, lomne u struku,
Zbog njih razvijam desnicu ruku.
To je bilo to! Ako sam koju riječ krivo napisao, a mislim da nisam, jebi ga, zapisao sam samo svoje pjevuckanje.
Odavno je ploča s Čorbina albuma Mrtva priroda počela preskakivati, izlizala se u ovih skoro pola stoljeća. Ali, bacio je nisam, s kompletnom, mojom poprilično impresivnom fonotekom, spremljena je kod kćerke. Koja zna što je dobra glazba. Naučila cura od malih dana. Pa kad dođem, onako bez pitanja, lagano pucketanje, svečana tišina i onda lagani intro akustične gitare i onako, lijeno, ko što se ulje prolijeva, gusto, prvi akordi i krene…
When that fat old sun in the sky is falling
Summer evening birds are calling
Summer Sunday and a year
The sound of music in my ears
I Fat Old Sun me vrati u ranu mladost i sreću najveću kad sam dobio Atom Heart Mother, petnaest dana nakon izdavanja…
Štampu ne kupujem. Jer je smeće. Dovoljno mi je što plaćam Tomaševiću odvoz smeća, pa nisam blesav da još vučem smeće u kuću. I plaćam. I još da čitam što pišu u Jutarnjem i Večernjem. Ili Slobodnoj. Pa nisam toliko lud.
Pratim povremeno Indeks, Telegram, a redovito Nacional, Tris i naravno Morski, jerbo su to tri ozbiljna portala. Vjerodostojna.
Danas sam odlučio biti investitor. Investirat ću lovu u Nacional. Htio sam prvenstveno pročitati intervju Jadranke Kosor u novom Nacionalu, a priznam, jošte i podlo se veseleći čitanju o tuđoj nevolji, pročitati o posljedicama koje se osjećaju sada u HDZ-u zbog Plenkovićevog oduševljenja Thompsonovom spremnošću za dom, ali i spremnošću pola miliona ljudi koji su spremni.
Za moj kurac su spremni. I, prema tome nabijem ih na kurac, sve do jedne, pa onda nakon toga i do jednog.
Zadnji puta kad je trebalo biti spreman, kad je trebalo glavu gurnut u vatru… ma ne bih o tome.
Pitanja Zrinke Vrabec Mojzeš zadiru u srž, a odgovori Jadranke Kosor su jasni, rekao bih čak i jezgroviti i svaki pogađa u srž. Kirurški. Svaka joj riječ pogađa u srž. Čitam, zastao sam. Svjestai činjenice da je ona bila predsjednica Vlade, a naravno i predsjednica HDZ-a. Uz to je, u prijašnjem životu bila novinarka. Sjećam se bila je dobra novinarka. Pa kad sve to skupa ubaciš u mikser, za očekivati je da će intervju biti dobar. Možda ne volite Kosoricu, možda je i volite. Nema veze. Pročitajte. Kupite i pročitajte.
Gospođa Kosor savršeno locira pravu, onu ishodišnu točku, u kojoj je na površinu eruptiralo nekažnjeno, od države vrlo blagonaklono tolerirano Za dom spremni. Andrej Plenković.
Plenkovićeva odluka da nekakvoj komisiji da pravo da svojim nekakvim mišljenjem ocjenjuje ustavnost zabrane pokliča uz koji su odjekivali mitraljeski rafali, krici ubijenih, uzrok je svega, svih zala koja su se događala, a koja su prema mom mišljenju, samo mala beba u odnosu na opno što će se dogoditi u skoroj budućnosti.
Plenkovićevo povjerenstvo, kojem je na čelu bio doktor za sise, donijelo je odluku o dvostrukoj konotaciji ustaškog pozdrava. Doktor za sise razumije se u dvostruke konotacije ko Marica u krivi kurac. Liječnik, humanist, svojom je odlukom pljunuo na desetine tisuća pobijenih od strane ustaša.
Naravno sve se to odvijalo pod patronatom i sitno seljačkim interesima Andreja Plenkovića u njegovom ulizivanju glasačima desnice.
Razjasnila je i skandalozno ponašanje Njonje, šefa Sabora koji mrtav ladan, nakon što je bio na koncertu, dopušta pozdravljanje u Saboru pozdravom koji je Ustavom zabranjen, protuzakonit. i šefa policije koja je ispustila stvari iz svojih ruku, u svim događanjima oko koncerta, otvorenu prijetnju ministra obrane koji je spremno odzdravio Thompsonu, izravno kršeći Ustav, a koji nakon koncerta vrlo opasno prijeti dok izjavljuje da će se neke stvari početi nepovratno mijenjati u politici, ali i u društvu… gospođa Kosor nije propustila spomenuti i naravno, pojasniti uzroke toga. Ispravno se pita, što će se to promijeniti u državi članici NATO, jer Hrvatska je kako kaže, svoj put odavno izabrala.
A ja se pitam, je li to ministar obrane nekakvom nepovratnom promjenom nekih stvari prijeti kao građanin, nesvršeni stručnjak za konjić s hvataljkama, ili kao ministar od vojske, kojem je na raspolaganju puno ružnih mogućnosti. Možda ipak dragi ministar nije mislio na najgore. Možda će se promijeniti recimo, da ministar u Vladi mora imati završen fakultet. Najmanje. Ili ipak, idu li promjene u smjeru tužnih i ružnih vremena kad su glave bile u torbi, kad je život vrijedio jedan metak ili jedan potez kamom, kad su ljudi koji su po nekom nastranom kriteriju bili proglašavani drugačijima, nosili trake s oznakama, a morali su pozdravljati naravno, sa Za dom spremni na ulasku u G kola koja su ih vozila u Jasenovac?
Pojasnila je i okolnosti, vrlo jasno pojasnila, oko odobravanja održavanja koncerta u Zagrebu. Jasno je istaknula da se radi o kalkulantskom predizbornom kukavičluku Tomislava Tomaševića. Naravno, nije zaboravila spomenuti i šutnju predsjednika države, koji ima težak kamen oko vrata, milion i dvije stotine glasova građana kojima se u kampanji obraćao govoreći da on nema drugo oružje nego govor. I da će govoriti. A sada šuti…
Ima se što za čitat. Intervju je uistinu poslastica. Ako ga se čita, ako se pokuša biti koliko toliko objektivan, pa se o svemu razmisli, možda ipak netko od onih koji su bili tamo, makar u kutku mozga postavi sebi pitanje Je li meni uistinu bilo tamo mjesto???
Ja ne reklamiram nikoga. Ja sam neovisan. Nisam profitan, više sam neprofitan. Sam održavam, sam plaćam sve troškove portala, a oni nisu mali.
Ali moram reći, kupite ovaj broj Nacionala.
Radi mentalne higijene.
Možda ipak neki i shvate o čemu se u stvari radi, naročito ako pročitate i onaj drugi dio, o postkoncertnim kretanjima u HDZ-u.
