Pred nekoliko dana avion Norvegian Airwaysa sletio je u pola deset u Split. Točno na vrijeme, skandinavski precizno. Izašla je iz aviona, na trenutak zstala. Jutarnja toplina zagrlila je i milovala Ellino lice, nasmijala se sretno, evo je, došla je u Hrvatsku, tko zna, možda njen budući dom. Ella, četrdesetogodišnja Norvežanka, informatičarka koja radi za dvije velike kompanije, odlučila je preselit se negdje u južnije krajeve, a ni trenutka nije dvoumila, cijelo vrijeme je znala da će, ako ikada dođe do toga, otići u Hrvatsku, na obalu. Bezbroj izmijenjenih mailova u posljednje dvije godine u potrazi za mjestom u kojem bi možda počela sve iznova. Izbor je pao na Brač. Split je u blizini, poteškoće koje otočani imaju u vremena kad zapušu vjetrovi pa je dolazak do Splita pravi poduhvat, nisu je smetale ni malo. S lokalnim agentom dogovorila je razgledavanje nekoliko kuća, a plan joj je rentati kuću na mjesec, možda i dva, pa ako joj se svidi, ako dobije osjećaj da bi ta kuća mogla biti jednog dana njen dom, kupiti je. Sve to zna gospodin Ante, agent s kojim cijelo vrijeme kontaktira. Traži kuću u najam, s opcijom kupnje.
Navijala je u sebi za jednu od kuća koje su joj ponuđene, pregledavala je danima sve detalje, nije mogla vjerovati da postoji tako nešto toliko nalik njenim snovima. Vrlo je imućna, posao joj ide odlično, novac joj nije problem ni malo, cijena eventualne kupnje bila joj je prihvatljiva. Čim ju je ugledala, znala je da je to to. Ne, ne bi gledala dalje, ona će se ovdje smjestiti, a za desetak dana mogla bi donijeti odluku o kupovini. Definitivnu. I javiti gospodinu Anti. Ljubazni Ante, koji je osjetio da je provizija skoro na dohvat ruke, pozvao ju je na piće. U centru mjesta, udaljenog samo par stotina metara ima konoba. Mogli bi sjesti i popiti čašu vina, skromno proslaviti uspješno pronalaženje kuće.
Pričali su, vino su nalijevali iz bukare, vino gusto i crno, trpko, baš joj je odgovarala. U jednom trenutku upitala je Antu: Ante, kakvi ste ljudi vi Hrvati? Što vas čini sretnim i ponosnima?
Kao iz topa Ante ispali. Hajduk, Reprezentacija, nogometna. Domovinski rat, a spomene i neka imena koja nikad čula nije. Nije baš u potpunosti razumjela. Pojašnjava joj, drugi na svijetu, dva puta treći na svijetu. Luka Modrić, Šuker. Ona pokušava prizvati u sjećanje od kuda su joj ta imena poznata, ali ne uspijeva. Domovinski rat, nastavlja Ante. Dobro, to razumije, ali taj rat je bio koliko se ona sjeća, kad je bila jako mala, jedva da je hodala. Ima li Ante nešto iz bliže povijesti, pa rat je bio davno, završen je odavno, valjda ste nastavili normalnim mirnodopskim životom? Ante nabraja neke gradove i mjesta za koja nikad čula nije, nabraja brojeve mrtvih, oči mu se zažarile od oduševljenja. Spominje nekakve političare na koje je jako ponosan. Ona je zbunjena. Kako običan čovjek koji živi od svog rada uopće može biti ponosan na nekakvog političara? Ante joj odgovara, da bi možda najlakše shvatila kad bude neko od obilježavanja obljetnice događaja iz Domovinskog rata. Koliko mora čekati do toga? Pa, nije siguran, možda tjedan dana, ali to je vrlo često, imati će prilike pogledati i uvjeriti se. Čekajte Ante, vi svake godine obilježavate događaje iz vremena kad sam ja još bila jako mala? Naravno, gordo joj odgovara Ante.
Otpila je čašu vina. Punu. Onda je Ante lukavo ispita, a na što ste vi Norvežani ponosni?
Norveška je veliki proizvođač nafte, progovara ona. Sva nalazišta nafte u vlasništvu su države, a prihodi idu u Državni naftni fond, iz kojeg se direktno isplaćuju mirovine umirovljenicima, a one su visoke, dovoljne za ugodan život, redovite i njihova je budućnost sigurna. Ante je gleda, u pogledu mu nerazumijevanje, a ona nemilosrdno nastavlja. Visoka razina povjerenja u institucije, kolektivno pregovaranje koje osigurava smanjuje nejednakost građana i stabilno poslovno okruženje, s posve jasno određenim pravima i obaveza za sve poslovne subjekte.
Norveška je visoko digitalizirana država s fokusom na transparentnost. Norveška kontinuirano smanjuje birokraciju i državni aparat putem e-uprave, što olakšava poslovanje i život građana.
Shvatila je da je Ante razočaran. Nije spomenula nogomet, nije spomenula svetinje iz davne ili bliže prošlosti. Niti jednog političara spomenula nije.
Razgovor je naprosto ispao sudar dva mentaliteta.
Norveška se često ističe kao primjer uspješnog institucionalnog i razvojnog modela koji balansira visoku razinu ekonomske razvijenosti, održivosti i socijalne pravednosti.
Vrijeme je brzo prošlo, Ante pogledava na sat, raqdno vrijeme mu je pri kraju, mora do ureda, a ona će polako prošetati do kuće, da zapamtila je put, ne treba je pratiti.
More je šumilo, topli vjetar milovao joj je lice. Zažmirila je i udisala opojni miris makije.
Prebire u sjećanju davno naučene Schopenhauerove riječi…
Iz daljine je ugledala kuću. Stala je i gledala je. Je li moguće da na ovakvom divnom komadu Zemaljske kugle žive ljudi koji se u načinu razmišljanja nisu pomaknuli niti milimetar od srednjeg vijeka, viteških grbova i zastava?
Poželjela se da ovaj raj koji sada gleda preseli negdje drugdje. Među pametne ljude…
