Hrvatska će biti kao Švicarska. Grmjelo je Trgom Republike, na predizbornom skupu davne 1990., a euforična gomila oduševljeno je klicala, dok je govornik, doktor Šime Domovini Uvijek Odan, Nikad Prodan Đodan pokretima vilice naštimavao gebis i dostojanstveno mahnuo ispruženim rukama prema dolje, dajući znak okupljenima da se utišaju.
Igla za kravatu
Onda je počela lavina, tipovi u odjelima i prvi put u životu privezanim kravatama s obaveznom zlatnom iglom, obećavali su puku željnom svega, Švicarsku. Bit ćemo Švicarska čim izađemo iz Jugoslavije. Nejasno je bilo hoćemo li postati Švicarska odmah drugi dan, ili će ipak biti nekakav prelazni period. Kad sam vidio Vladimira Šeksa u prugastom sakou, neuredne i zapuštene brade, s debelim okvirom naočala, kravate s velikim cvjetnim uzorkom nevješto preivezanom oko vrata i zlatnom iglom za ktavatu, na trbušini, opsovao sam, ustao i svoju vrlo dragocjenu kolekciju zlatnih igala spremio na dno ladice. Nikad više. Zlatne igle nosili su čobani i krkani tipa različiti Belje, čak su i Miru Barišiću njegovi nabili zlatnu iglu. Poslije su mu nabili metak u dupe, čim im je bila prilika. Iglu je nosio i picajzla, pic majstor iz Kanade. Ma bilo je to vrijeme zlatne igle i Švicarske. Obećane zemlje.
Onda je pokraden stambeni fond. Onda je počela privatizacija. Hrvatska je jurila punom brzinom cestom koja vodi na suprotnu stranu od Švicarske. Za volanom su sjedili isti ljudi koji su običnom puku obećavali Švicu. Nikad se nisam pitao, a ne pitam se ni danas, Nisu li htjeli il‘ nisu smjeli. Naravno da nisu htjeli. Projekt Hrvatska bio je samo Potemkinovo selo za klipane koji su pod utjecajem eksplozije nacionalizma u Srbiji počeli padati u Croatiatrans. Dok su držali ruke na srcima nisu ni primjetili da sve oko njih nestaje. I banke i poduzeća i stanovi, i kombinati.
Pogledajmo danas, sve one koji su vlasnici metra kojim se mjeri domoljublje, a njihov metar uporno pokazuje da su oni najveći domoljubi. Pogledajte njihove imovinske kartice. Pogledajte nezamisliva bogatstva koja imaju. Deseci zgrada, paketi dionica, ušteđevina, automobili, livade i pašnjaci. Lovu u čarapama ti čarapani skrivaju. A puna usta Domovine. S veliko D, uz blato saginjanje glave dok je spominju. E, tako vam je bilo i na početku, u vrijeme kad su se počele punit kese i kasne, krasti poduzeća. Sve pod krinkom domoljublja.
Hrvatska nije Švicarska. Nikad nije mogla ni biti. Nije imala šanse, ama baš ni malo. Moćna teška industrija Hrvatske nestala je preko noći. Osobno sam bio prisutan u Banskim dvorima kad je Franjo Tuđman primio našu delegaciju. Sjeli smo, nit dobar dan, nit pomoz’ Bog, samo je promeketao: Gospodo iz Prvomajske, možete nastaviti s radom ako promjenite ime. Ustao i otišao, ostavio nas za stolom ko govna na kiši. Ime koje je bilo svjetski simbol u alatnoj proizvodnji na svim kontinentima. Nismo promijenili i odmah potom, otpizdila nas banka u stečaj, radi četiri miliona dolara duga, a istovremeno imali smo potraživanja od te iste banke, u kojoj se nalazio neraspoređen naš devizni priliv, sedamnaest miliona dolara.
Hrvatska je, sada je to posve jasno, projektirana i napravljena da bi se kralo. I životi svih onih jadnika koji su pali u borbi za njihovo bogaćenje elite, ti životi su njima upravo dobro došli, da se neprekidnim spominjanjem njihove žrtve skrene pažnja javnosti, da se ne vidi krađa.
Ćim netko spomene krađu, pljas, evo evociramo smrt branitelja. A pljačka je ogromna. Žrtva 8.700 branitelja kojima su životi oteti, ne može pokriti toliku pljačku, pa je u jednadžbu uveden i drugi svjetski rat. Oni koji su ubijali civile klali žene i djecu, a sami dočekali kijaču u glavu uz bijegu od dogovornosti, postali su žrtve. Puno žrtava, priča o njima pokriva i puno krađe. Svakodnevne krađe. Pogledajte imovinu korifeja priče i stvaranja mita o njima. A vi razmišljate kupiti pola polubijelog ili štrucu. Ako kupite štrucu, nemate za mlijeko.
28.000.000 Eur ukrade se svakog dana, i subotom i nedjeljom kradu i dok pokorno i pobožno sjede u prvim redovima u crkvi. Milion i dvije stotina EUR ukrade se ovoj jadnoj i napaćenoj Hrvatskoj svakog sata.
Dvadeset tisuća Eur Hrvati koji se kunu u ljubav prema Domovini s veliko D, ukradu sveke minute. Dok ste pročitali ovaj članak, otišlo je u njihove džepove 60.000 Eur. Ukradeno vama, oteto budućnosti vaše djece.
