Telefon je dugo zvonio. Konačno sam se javio. Ona je. Tata bok, u gužvi sam, samo da ti kažem, dolazim u Zagreb u nedjelju. Pitam kako su dječica, nisam ih duog vidio, zaželio sam ih se. E baš dobro, ja dolazim i ostavljam ih u Zagrebu, na dva tri tjedna, mi imamo doma nekakve radove. Huh. Tajac. Robija u najavi.
Bilo je to pred puna dva tjedna. Uletjeli su u stan nakrcani torbama, ruksacima, ispunili hodnik žagorom. Kao da žele sve ispričati u samo nekoliko sekundi. Moj glas ih je nadjačao, Pa da pitam, kad idete doma? Ma daj deda, razdragani smijeh.
Proveo sam zadnja dva i pol tjedna u nekakvom transu, nirvani. Zafrkancije, pričanja, druženjasmijeh, pa opet smijeh, bauljanja po gradu, sjedenja u debelom hladu u parku pred kućom. Uživao sa slušajući ribarske planove mog desetogodišnjeg unuka, jerbo, čim ja dođem na more, a oni će biti tamo, prvo moram baciti brod u more. A on će voziti, dizati vrše, biti ribar. Pogledao sam u nju. Ona šuti, nezainteresirano, ali osjeća moj pogled. Ne pogledavši me kaže, Nek braco ribari, ja ću sjediti na provi i sunčati se, ipak sam ja žensko.
Danas je tišina. Sve nekako čekam da se pojave s nekim pitanjem ili nekom idejom. Nema ih, otišli su na more. I čekaju. Da ja dođem. Dva i pol tjedna raja završilo je danas. I opet zvoni telefon. Deda kad dođeš, fališ nam, premda su me pitali sto puta ovih dana.
Ovih dana nisam ništa. Nisam pisao. Nisam ni čitao, samo sam uživao. Samo klinci i pokoja tekma, naravno zajedno s njima, u neprekidnom ratovanjo oko slanih štapića.
Ondak danas vidim da je ljeto uistinu počelo. Zagreb se podosta ispraznio. Otišli su čak i suci Ustavnog suda, tipovi nadrkanih faca, valjda misle da tako pametnije izgledaju. Ni traga ni glasa od njih, a Andrej Plenković se po običaju zaletava u Ustav ko vol u kupus. Nije on jedini, uz njega su i Božji voleki, evo za sad je to onaj fiskulturnik Anušić, koji smatra da je dovoljno pametan i educiran da vascelu naciju educira o pravu i Zakonima i Ustavu. Jerbo bi oni slali vojnike na paradu u Vrancusku, pa da tamo paradiraju. Jerbo nam je Francuska kak se to veli, strateški partner, a strateški partner dudekima kao što su Hrvati, postaneš kad im vrlo skupo prodaš rabljene avijone. i tapšeš ih po glavi ko što Benny Hill tapše onog ćelavca.
To vam je kao što su i Indijanci bili strateški partneri s Kolumbom koji ih je darivao staklenim perlama i ogledalcima u zamjenu za zlato.
Da bi mogo kvalificirano pričati o bilo čemu, naročito u javnosti, bilo bi pristojno barem steći VSS u vrijeme kad čak i Dabro ima VSS, pa makar i bosanski smjer. Bakalar iz slavonske ravni podučava nas Ustavu.
Ali ne lezi vraže, iste takve avijone, ali nove, ispod čekića kupila su i braća Srbi. Ne moraš biti vojni analitičar da bi svatijo da smo mi kupili avijone radi njih, a i oni radi nas. E sad, jesu li i Srbi strateški partneri s Vrancuzima, pojma nemam, oće li tamo marširati jedinice srpske vojske, koje slijede tragove koje je srpska vojska ostavila u Hrvatskoj?
Milanović kaže da je on glavom i bradom zapovjednik vojske, a nekak mi se i čini da je, a tak piše i u zakonima, a fiskulturnik koji to baš i nije jer doduše on je završio stručni preddiplomski studij (3 godine / 6 semestara, 180 ECTS) i stekao zvanje stručni prvostupnik (baccalaureus) u području kineziologije / trenerstva kaže da nije.
Da bi mogo kvalificirano pričati o bilo čemu, naročito u javnosti, bilo bi pristojno barem steći VSS u vrijeme kad čak i Dabro ima VSS, pa makar i bosanski smjer. Bakalar iz slavonske ravni podučava nas Ustavu.
A evo, ipak mu izgleda dobro ide. Jerbo, Ustavni suci, ako oni uopće i postoje ili ako su uopće tu negdje, nemaju nikakvih primjedbi nanjegov tumačenje Ustava.
lNjima je sve dobro. Dok ide plaća i dok im se ne dira u benificije. Boli ih kurac. I za Ustav.
Ne diraj im u plaće i povlastice i udri grigu na vesele, baš ko da su branitelji…



