Pred dva dana probudio sam se u nedoba, ne bih li gledao i navijao za reprezentaciju BiH. Kroz dan mi je tužibaba na ruci cijeli dan kenjala da sam malo spavao, tri sata i deset minuta. Kao da ja to ne znam. Ondak sam odmah potom blejao u prijenosu utakmice Hrvatska – Portugal, pa onako raspižden gledao i dalje, sve dok nisam shvatio da je pola pet. a u šest ustajem, jer idem na put. Kratak ali vrlo intenzivan. Sreća je da Srbalja nema na SP, jerbo bih i njih gledao. Dok sam vozio, a bilo je toga dosta, razmišljao sam, svašta mi se motalo po glavi. Nogomet, nekada igra kojom su se zabavljali uglavnom na periferijama, selima, dvije ekipe ganjau kožnati mjNehur, udaraju ga nogama i glavom, rukama ne smiju, jerbo nije to Hrvoja Macanovića hazena. Nogomet je oduvijek bio sport siromašnih. Malo ledine, lopta, a možđe i krpenjača i udri. U mom mistu uz more, nekad je bio najbolji nogometaš onaj koji je najdalje mogao raspaliti loptu. Enti Iruda, saš viditi, pa se izuje, podigne palac na nozi i raspizdi je. Obično završi u moru.
Nogometanje se radi i kod nas. Odavno je nogomet prestao biti sport sirotinje, sad se njime bave malci koji su talentirani, a mame i tate bi i gaće skinili da ih uoči nekakav skaut nekakvog kluba, jerbo, bolje je ganjat loptu nego ić u školu.
Odrastao sam do stadiona. Tik do Dinamovog stadiona, što je meni kao hajdukovcu bilo uvijek nekako misteriozno. Sve do dana kad je Franjo promijenio ime Dinama u nešto, često se mijenjalo tiih dana, mislim da je bilo HNK Malograđanski, išao sam na sve utakmice. I međunarodne i domaće i kup utakmice. Jerbo volim nogomet. A to drkanje s ienom, prikazivanje povijesti Dinama starijom no što jest, meni je bilo samo smiješno. I pomalo tužno. Pa sam prestao ići. Pratim utakmice, mogu ja to, ne uzbuđavam se previše, jer, rekao sam, navijač sam Hajduka, pa imam dobre živce i navikao sam na poraze.
I gledam sad ovo prvenstvo. Gledam sve utakmice, komentiram uživljavam se, psujem, navijam. Ali cijelo vrijeme shvaćam da to nije taj nogomet uz koji sam ja odrastao, proveo cijeli život. Uveli su nekakve pauze za cugu. Frtal sata igre i hop, ajmo dečki, cuga. Dobro, tak i mi imamo na tenisu kod gospona Čede, nakon četiri gema, pauza za gem. Ali jebo te patak, sad je nogomet podijeljen na frtalje. Razbija se dinamika. Pa kaj onda kaj je igračima vruće? Imaju desetak miliona eura godišnje plaću, i jebe me se jel im je vruće. Ili zima ili kiša. Kaj je slijedeće, da im u svakom pogledu podcijenjena i omalovažena strana radna snaga nosi suncobrane da trče. Evo neki dan, nekakav Meksikanac skače po terenu i maše, skače ko da mu je da prostite, oveći chili gurnut odpozadi (sazad), drži ruku na čvaljama ko da je pojeo gredicu češnjaka pa se boji da ne potruje suigrače i pokazuje nešto sucu. I onda vrate snimku, tip, zgodnjikavi Ekvadorac, drži ruku na ustima i govori nešto ovom drukeru koji ga sad tužaka sucu. Zahrđao sam s kastiljanskim jezikom, a i ruka je na usnama, ali učinilo mi se da je bilo nešto poput Jebem ti mater, oca, sestru i ženu. I sudac baci zgodnjikavka van. Jerbo je držao ruku na čubi. Bok te mazo. Tipa koji se direkt pred kamerama useknuo tako da mu se noga skvrčila dok ga je povlačio iz pete i hračnuo na zelenu travu Trumpovog stadiona, sudac izbacio nije. Jerbo se poštuje nogometna kultura.
Ondak sam čuo da lopta ima ugrađen čip. Oj jebo te, čipiralo je loptu, baš ko onomad što su prilikom cijepljenja čipirali fizerke, mehaničare, vlasnice salone za nokte i Tonija Cetinskog. I tipovi u tom VAR-u točno znaju đe lopta ide i u što udari ili što okrzne. Tako je jučer kroz kosu prošla nekakvom Matanoviću, a to je bilo dovoljno varalice iz tog VAR-a, proglase tog Matanovića strankom u offsideu. Jerbo ga je cinkao taj kurvin sin chip. I ponište nam gol u zadnjoj sekundi utakmice i pokažu rukom igračima naše repstacije prema checkinu za let prema Zagrebu. Po mom osobnom sudu, otegotna je okolnost što taj Matanović koji igra u Njemačkoj a i rođen je u Njemačkoj, ima po mom mišljenju pravo seljačku frizuru. A i ne čudi me. Pa Nijemci su lansirali one čuvane fudbalerke.
E pa gospodo iz te FIFE, jebem vam mater, vama i čipiranju lopte, i pauzama za cugu i rukama na ustima. Nabijem vas na kurac vas i to što vi zovete sada nogometom. Ispričavam se, zaboravio sam i ekipe iz tog VARA. I njima jebem mater. Naravno i nabijem ih.
Vratite mi moj nogomet. Nogomet đe se normalno faulira, daju golovi iz ofsajda, pa se danima ništa ne radi nego se o tome raspravlja, vratite nogomet u kojem suci postaju milioneri, nogomet gdje sudac ima pravo na svoje uvjerenje, pa makar često dobio po kostima radi uvjerenja. Mičite mi te pederske fore iz nogometa.
Danas je nacija u kurcu.
Jerbo smo pokradeni. U nogometu. Nacija koju boli kurac što je od dolaska Franje Tuđmana i njegovih drumskih razbojnika kroz trideset i pet godina pokradeno sve što se moglo, pjeni se radi krađe nekakve blesave utakmice.
To što je HDZ njima sve pokrao, boli ih kurac.
A realno, jedini koji u pobjedama na utakmicama profitiraju su nogometaši, čiji milijunski ugovori postaju više desetinski mlijunski ugovori. Kakve konkretne koristi od uspjeha ima gospođa Štefica Kežman činovnica u Hrvatskim željeznicama? Ili Ti dragi čitaoče?
Gubitnici su i Andrej Plenković, Marin Miletić, Miro Bulj, Frka Petešić i slični tipovi tog kalibra koji su imali mokre snove o dočeku repstacije i Thompsonovom revanju na Trgu.
Gubitnička je i ekipa iz Međugorja, jer je njihova i Vickina Gospa izgubila od Gospe iz Fatime. Nije to bez vraga, jerbo je Crkva službeno priznala Fatimu, a Međugorje nije. Morat će Dalić na strateške treninge vodit ekipu u Fatimu.
Ali, ne treba očajavati, za četiri godine je novo prvenstvo, pa će Dalić na teren opet izvesti Modrića, Perišića i ostale mladiće u kako to oni kažu, kockastim majicama. Jer, pred njima je budućnost.



