Sinoć sam telefonom razgovarao s jednim poznatim i cijenjenim sveučilišnim profesorom, odličnim analitičarem političkih zbivanja u nas i u svijetu. Odmara se na moru, tako i treba. I kaže on meni ja sve s pažnjom pročitam što ti pišeš, ali sada znatno manje pišeš.
Šutim, uhvatio me u situaciji na koju mu ne mogu dati dobar odgovor. Jerbo mi je odgovor izbijen. Kako ću, nakon svega što se pisalo ovih dana, zajebavalo na temu nečinjenja, ozbiljnom čovjeku kojeg poštujem i cijenim, reći Svaki put kad krenem pisati, nešto me spriječi. Bio sam spriječen?
Ne mogu ja to reći. Jerbo poštujem čovjeka. Izlika koja je za kurac. Ako nešto želim, ja to i napravim.
Što me spriječilo? Što me smetalo toliko da nisam počeo pisati? Jerbo, narod kaže Rđavom kurcu i dlaka smeta. Bitno je znati dobro se izgovoriti. Ko ono u vicu kad frajer priča da je za seks najbolje mjesto haustor. Ako ide ide, ako ne ide, uvijek netko ide.
Domovinski rat, svetinja nad svetinjama, više ne postoji onakav kakav je bio
A točno znam što me spriječilo. Nerad i lijenost. Fjaka. Spriječilo me, priznam i to što u zadnjih desetak dana nisam pročitao niti jednu dobru vijest osim konačno o pobjedama Hajduka. Nema onog poticaja, kad vidiš da je sve sranje, da se barem nešto dobro pojavi, pa barem onda kompariraš, imaš nekakav poticaj. Društvo je utonulo u trulež. Blatnjava kloaka, ili je to ipak septička jama, a možda i đubrenica, u kojoj živimo, širi se poput divljeg vala tamo u Nepalu, i ruši sve pred sobom, sve nestaje, a ostaje samo debelo blato. Mulj. Progutane su duše, zavladala je opća mržnja u koju su nas je uveli Andrej Plenković, jebene dvostruke konotacije, lažljivi branitelji i oni koji su ko fol branitelji. Domovinski rat, svetinja nad svetinjama, više ne postoji onakav kakav je bio. Progutali su ga agresivni ustaše i njihova potomčad, progutali su ga Bosanci i Hercegovci koji ustaštvo na opancima donose u Hrvatsku, pa odu kući, progutali su ga Auslenderi.
Hrvatsku vojsku, pobjedničku Hrvatsku vojsku pretvorili su svojim riječima u ustašku bojnicu, kukavičku, do nogu potučenu.
I zamotali su Domovinski rat u crnu zastavu na kojoj piše Za dom spremni. Hrvatsku vojsku, pobjedničku Hrvatsku vojsku pretvorili su svojim riječima u ustašku bojnicu, kukavičku, do nogu potučenu. Pobjedničku vojsku trideset godina nakon rada progutale su aveti kukavica koji su bježali. Jel vi znate milly moyi, da se na Sjever na Poljudu ne može ući ako imaš bilu majicu, stoljetnu boju Hjaduka, pa makar na njoj pisalo Prgava familija, ili se koči brk Miše Kovača? Majica mora biti crna. Jebeno crna.
Jugoslavija, davno razmontirana u muci i krvi, danas je življa nego ikad. Ona živi četrdeset godina nakon nestanka u ustima predsjednika Sabora, ona živi u krezubim čvaljama bezbroj slinavaca koji se u njoj čak nisu niti rodili, nego puno kasnije. Ona živi u ustima konobara koji je postao pjevač pjevajući nekakve guslarske stihove za koje bi nekad davno u vremenima kad su škole bile škole, kad su svi đaci prolazili s odličnim ili ne daj Bože vrlo dobrim, učenik sedmog razreda osnovne škole dobio kolac dva centimetra visok. Uzmeš papir i olovku, pa lijepo prepišeš imena svih mogućih knezova, kraljeva iz hrvatske prošlosti u desetom stoljeću i povežeš ih riječima. Riječi su krv, ljubav, stina, sloboda, patnja. I evo pjesme o tipovima za koje nismo ni sigurni jesu li postojali, al bjelodano znamo da su voljeli domovinu, prolijevali krv, željeli slobodu.
Jugoslavija živi, poput nekad Babe Roge u krnjavim ustima, ali ne više starih baba koje su pred spavanje plašile djecu Baba Rogom, nego u krnjavim ustima kvazi domoljuba, koji sve one koji ne misle poput njih, a pitanje je je li uopće išta misle, nazivaju Jugoslavenima. Pa ja sam bio državljanin Jugoslavije pola života. U njoj sam rođen, u njoj sam živio. I Jugoslavije više nema. Ostavila je ona u meni traga, ne krijem ja to ni malo. Moje diplome stečene na tada europskom i svjetskm priznatom Sveučilištu. Svjestan sam da su one vrijednije od nekakvih diploma nekakvih učilišta Bog te pitaj gdje. A upravo takvi dovučeni od svukuda, s diplomama učilišta u Pripizdini, nas sada poučavaju.A Hrvatsku volim. Za Hrvatsku sam se borio. U njoj živim, pa ma kako bilo teško, nisam je otišao voljeti negdje u daljinu. Jer je to moja domovina.
Zašto itko ima pravo i pomisliti da bi kreteni koji ovdje žive bili samo kreteni jedni prema drugima, a ne i prema prirodi, prema prirodnim bogatstvima?
Lika je zatrovana, marljivim i strpljivim, upornim i sistematičnim istovarivanja tisuća šlepera otpada uvezenog iz Europe, koja nije znala što će s njime. Vlasadija u Benkovcu okružena je isto tim otpadom. Ali Vlasadija ne protestira, njih to ne smeta, pa nije to nekakva kultura na koju su oni jako osjetljivi. I Varaždinci su zatrpani. Pitanje je tko sve nije. Savom plutaju mrtve ribe. Prirodu koja je nama Hrvatima dana na upravljanje, pretvorili smo u sliku i priliku našeg društva. Zašto itko ima pravo i pomisliti da bi kreteni koji ovdje žive bili samo kreteni jedni prema drugima, a ne i prema prirodi, prema prirodnim bogatstvima? Šume je posjekla mafija, danas se ne može ni jedno stablo posjeći ako nekakav tip koji ima prezimensko osobno ime, ne kimne glavom i ne otvori svoju kasu, da ubere dobit.
Krš je zatrovan, zatrovali ga miljenici vlasti. Sada je to posve jasno vidljivo, jer vlast čini upravo sve, od gnjusnog podmetanja do vrijeđanja, ne bi li onemogućila prosvjede onih koji su ugroženi, ali i onih koji shvaćaju da ćemo svi mi biti ugroženi. Jer većina nas jede lički krumpir, jede i kupus iz Like. Pa će smeće koje je bilo nemoguće uskladištiti i reciklirati u državama u Europi, jer oni vole svoje države i cijene svoje ljude, sutra osvanuti na vašem stolu. Bojim se da ćemo od toga svijetliti u mraku, a bilo bi bolje da doživimo prosvjetljenje. Sve to se odigravalo pod paskom i kontrolom onoga tko je oštro morao paziti da se to ne događa, onoga koji je imao kompletan aparat i alate u rukama. Andrije Mikulića. Nečovjeka pomazanog od Andreja Plenkovića i njegovih tada sedamdeset i šest guzičara u Saboru, koji je žestoko insistirao baš na njemu, unatoč protivljenju javnosti.
I sada, imamo otpad koji će stoljećima Liku činiti mjestom opasnim za život. Imamo Jugoslavene kojima to smeta. Imamo domoljube koji tumače da to nije ništa, jerbo su to sve izmislili Jugoslaveni.
A nemamo glavnog državnog inspektora. Već devet mjeseci. Ma da su ga onda napravili, već bi se rodio. A zašto ga nemamo, pitanje je svih pitanja? Jerbo, Andrej Plenković unatoč velikom lageru koji ima na raspolaganju, ne može naći takvo govno.
Možda ta postavi Zekanovića?
NAPOMENA:
Dao sam Copilotu nalog da nacrta skupinu vojnika HV u utrpanu u crnu vreću gona kojoj je logo HOS-a. Priložio sam i logo. Odgovor je bio vrlo interesantan!
