Tri puta sam jutros kretao, ali svaki puta me nešto spriječi, jerbo sam bio bezvoljan. Shvatio sam što u punom smislu znači kad netko kaže Htio sam, ali sam bio spriječen. Ma kurca malo, da sam htio bio bih krenuo od prve. Volim fažoletice. Ma što volim, obožavam. I danas sam odlučio za ručak napraviti fažoletice, goveđu juhu i pečeno meso. Juha je gotova, zamaman miris juhe širi se kuhinjom. Meso je napacano. A fažoletice koje obožavam, nikako početi čistiti. Jer uvijek me nešto spriječi. Uzimam mahune, pa režem krajeve. Posao koji je dinamičan i napet ko da gledam boju kako se suši. Meni svakako jedan od najdosadnijih poslova. I nekako, kao da jedva čekam da me nešto prekine u tom poslu. Bilo što, makar i telefon, ili da me netko sa ulice zovne. A nema ništa. Po kila mahuna, meni se čini hrpa ko Mont Everest. Dosadno do bola. Režem pa režem. Pa jebemu miša, po kila fažoletica, meni je probelm?
Pa kako li je bilo tek jadnom Petru Čobankoviću, debelom ministru od poljoprivrede, koji je morao guliti krumpire i rezati vrhove mahuna punih godinu dana? Jerbo mu je sud tako odredio. Sjećate li se tog debeljka?
Petar Čobanković je u aferi Planinska dobio kaznu od jedne godine zatvora, ali ju je sud zamijenio radom za opće dobro (guljenje krumpira i tikvica i rezanje vrhova mahuna u osječkoj pučkoj kuhinji). Vrijednost štete u predmetu bila je 26 milijuna kuna, a prema dostupnim izvorima nije osobno vratio novac – šteta je ostala na teret države. Stručnjaci za proračunsko knjigovodstvo u maniri pravih iskusnjara, jer oni stalno knjiže nekakve proračunske gubitke , evidentirali su ukradeni iznos od dvadeset i šest miliona kuna kao proračunski gubitak. Na teret vas i mene. Sve će to narod pozlatiti.
Te sudske nagodbe i taj nekakav rad za opće dobro rezerviran je za lopove bliske ili za članove HDZ-a. Nije to za boraniju
A Čoban je gulio krumpire, i rezao vrhove mahuna u pučkoj kuhinji. Godinu dana. Taj ljigavi debeli pomoćnik pomoćnika kuhara u nekakvoj jebenoj pučkoj kuhinji u Osijeku, državu je svakog radnog dana koštao osamdeset i šest tisuća kuna. A država je benevolentno otpisala sav iznos koji je ukrao. Kad smo već kod jebene pučke kuhinje, nipošto ne koristim priliku da jebem mater sucu koji mu je presudu izrekao, jer nisam lud. Pa ondašnji sudac je današnji Glavni državni odvjetnik. Ivan Turudić. Koji je za takav težak lopovluk u kojem ministar, Bog te mazo ministar, čovjek koji mora dvadeset i četiri sata na dan cijelo vrijeme svog mandata raditi za boljitak države, sviju nas, raditi za opće dobro, e pa ministar nije to radio pa je krao. Pa ga je Turudić kaznio rezanjem vršaka mahuna godinu dana. I zaboravio mu naložiti da vrati pare. Koje pare? Naše pare. Pa smo pare otpisali. Kao proračunski gubitak. Pare nije vratio ni Turudić. NI Čobanković. Naprosto, nema ih. Papala maca. Ili debeli prasac. Isti kurac. Nikad nisam vidio, ne znam jeste li vi vidjeli da nekakav lopov koji radi u nekakvom seoskom poduzeću na mjestu referenta, koji je strpljivim i mukotrpnim radom ukrao deset petnaest soma eura kroz nekoliko godina, bude kažnjen rezanjem vršaka mahuna. I da mu sudac zaboravi u presudi napisati da mora vratit pare. Nego ga naprči da mora u zatvor dvije tri godine, a i to nije sve. Još će ga u zatvoru jebati. A i to ne mora biti sve. A što ako mu se to svidi? E onda je to sranje.
Te sudske nagodbe i taj nekakav rad za opće dobro rezerviran je za lopove bliske ili za članove HDZ-a. Nije to za boraniju. Znate li vi uopće što je to boranija? E, pa to su vam mahune, tako ih zovu tamo daleko, daleko od mora. Di ćeš boraniji dat da sama sebe reže? Pa mi smo humano društvo. Boraniji je mjesto u zatvoru, a onima koji nisu boranija, njima je pravomoćno presuđeno da rade ono što nisu radili kad su trebali raditi u vrijeme cijelog svog političkog djelovanja. Raditi za opće dobro.
Znatno se poboljšalo to opće dobro nakon što je debeli Čoban, obezglavio par tona mahuna. Ma boljitak u Božju mater. A novac nije vraćen, novac je naš, društveni, narodni, a poznato je da novac kvari ljude, pa je sudac Turudić koji nije tražio novac, znatno pridonio razvoju morala društva. Svaki Hrvat postao je neiskvareniji za šest kuna koje mu je ukrao Čobanković.
I taman dok sa tako razvijao ideju, a ona se nemilice širila, mahuna je nestalo. Izrezane su. Sav nadrkan od ružnih misli o ružnom ljudima, trpam mahune u vodu, i nekako nadrkano im jebem i oca i mater. Začino ih preko one stvari. I onda, telefon.
Zove Jakov. Ej, Žar na roštilju će biti spreman u jedan i po.
Gledam, koji mi je kurac trebalo raditi fažoletice koje toliko volim. Jerbo me razjebalo rezanje vrhova.
A mogo je Jakov i ranije nazvati, zar ne? Pa me spriječiti u ružnim mislima u ionako ružno svakodnevnici.
