- Reklama -
Davne 1978, iz bezjogurtnih vremena datira Zakon o pobačaju.
Pa sada po njemu mogu pobacivati i žene koje su se rodile te davne godine.
Strašno se puno stvari promijenilo od tada. Bolje rečeno, nije ostalo ništa isto.
Pa je tako, Ustavni sud RH naložio pred dvije godine (ožujak 2017.) Saboru da u roku od dvije godine donese novi Zakon o pobačaju.
Ustavni je sud pritom zaključio da u novom zakonu neće biti moguće zabraniti pravo na prekid trudnoće.
Zakon bi, dakle, u Saboru trebao biti izglasan do početka ožujka, no s obzirom na to da je povjerenstvo Ministarstva zdravstva tek nedavno započelo raditi na njemu, taj je rok nemoguće ispoštovati.
Stoga će se od Ustavnog suda tražiti produljenje roka, što je legitimno pravo izvršne vlasti.
Jednostavnijim rječnikom rečeno, nije se ni kurcem maklo oko pisanja novog prijedloga Zakona o pobačaju, ko zna, valjda je Kujundžić, kojega opravdano tresu iz fotelje, imao pametnijeg posla, nego se zajebavat sa vitalnim zakonom.
Svakako mu se odredba Ustavnog suda, koja kaže da neće odobriti zabranu pobačaja nije svidjela, pa je i to razlog odugovlačena, a instrumenti tihe zabrane pobačaja rade ko švicarski sat.
Da bi žena ili djevojka uopće mogla doći do ginekologa, mora se nekako prošuljati kraj špalira mutavih molitelja koji stoje pred ginekologijama u želji da ih odvrate od pobačaja.
Jer, na pobačaj se ide kao što se ide u kino.
Nemaš kaj raditi, dosadno ti je, pa ideš malo na abić,
Po mišljenju tih kretena koji smatraju da imaju pune ovlasti petljati se u najstrožu intimu žene.
Od donošenja ovog pretpotopnog zakona, stasale su generacije i generacije liječnika, mladih, školovanih, mnogi od njih savjesno rade svoj posao, onako iz ljubavi i osjećaja zadovoljstva što mogu pomoći ljudima.
Ali, jedan dio ima problema sa savješću.
Peče ih savjest, ko najgora žgaravica, od pomisli da bi radili abortus. Prolaze ih ledeni žmarci po leđima, zakovrnu očima da im se vide bjeloočnice, pjena skače na usta.
Ma jebenica, kažem vam ja.
Te muke sa savjesti su tolike da naprosto odbijaju raditi abortus, a školovani su liječnici specijalisti, ginekolozi,
Da bi dobili papir na kojem piše da su ginekolozi, tijekom specijalizacije morali su raditi abortuse, jer bez toga papira nema.
Osim ako si deplomiro kod onog baje u birtiji u Bosni, za par tisuća KM. Ili u Samoboru u slastičarnici Livadić, kako kazuje Mario Mihaljević, za par tisuća DM.
Dakle savjest.
Čudan je pojam te savjesti.
Peče i grize, doktori se radi tog priziva savjesti koja ih peče, povazda češu kada im spomeneš abortus.
Ko da imaju, da prostite, picajzle, koje možeš dobiti nekakvim radnjama koje obično prethode abortusu, koji njih strahovito razjebe.
A to im je posao.
Državu su koštali milione svojim školovanjem, da bi onda kada dobiju papir rekli, e jebi ga, peče me savjest.
Ja abortus neću radit.
Pa onda jadna žena, koja noćima ne spava, danima je luda od svega, plače, razmišlja, lomi, pa opet plače, i kada se konačno probije do liječnika pred čijom ordinacijom stoji eskadron mutavih molitelja, protivnika abortusa (znam svinjski je, ali moram reći, stručno sam se zagledavo u face tih likova, zakleo bi se da svi muški koji su tamo pičke u životu vidjeli nisu, a ženske da su u pedesetim još njuferice), dođe u ambulantu kod doktora.
Znate doktore, dogodilo mi se. A ja ne mogu, pa kroz suze, drhtavog glasa kazuje doktoru zašto ne može.
Doktor sluša, pa od muke ispija čašu ledene vode, jer ga peče, ma gori u njemu. Peče ga savjest.
Grize, proždire ga, radi ove koja oće pobacit.
Nemere više slušat, koliko ga grize.
Pa kaže, gospođo, ništa od abortusa, jer, mene grize savjest. Pobačaj biste mogli obaviti kod mojeg kolege, kojega to ništa ne peče, ali prije pobačaja, morate donijet potvrdu od župnika da ste bili na savjetovanju ,da smijete na abortus.
A ona jadna ne ide u crkvu, kuda će kod popa, a koliko je o njemu čula, čula, on će je više ispitivati da mu opiše kako je ostala u drugom stanju, gdje joj je bila glava, a gdje su joj bile ruke, a gdje noge, pa koliko je trajalo, uz to će se križat nepristojno drhtavom rukom.
Pa će je naručit da mu još dva ili tri puta to isto ispriča dok on zacakljenih očiju i isprekidanog daha sve tefteri u nekakvu kupusaru.
Jadna žena, sve se štipa, ne vjeruje da li je ovo san ili java ili ipak samo otok Java. Kakav kurčev župnik, misli si ona, pa nije mi on napravio dijete, a ni ovo debili pred bolnicom.
Žena ga zblenuto gleda, pogledom šara po prostoriji, da su uvjeri nalazi li se u ambulanti ili sakristiji.
Ja Vam tu gospođo nikako ne mogu pomoći, mene grize savjest i ja abortuse ne radim, pa otvara ladicu, iz nje vadi posjetnicu i kaže, gospođo, ovo vam je najbolja klinika u gradu, privatna klinika, naglasi značajno, ono, kao Bond, James Bond, oni će vas vrlo rado primiti i obaviti sve što treba.
Zamusana i zaplakana žena odlazi, probija se kroz kordon sretnih debila što stoje pred bolnicom, jer su uvjereni da su je natjerali da odustane.
I tako, evo nje sutra popodne u zakazano vrijeme u klinici.
Otvara sestra, ljubazno je pozdravlja i uvodi u ordinaciju. U kojoj sjedi doktor, onaj od jučer, dobre volje, nutka je sokom, ugodan razgovor, da, nema problema, može on to obaviti, može odmah, ako je ponijela novac, pa da plati.
Ako nema novaca, može otić u neku garažu i pobacit iglom za štrikanje.
Tako je to u Hrvatskoj danas.
I ministra boli kurac, prošlo mu je dvije godine, poumiralo puno mladih ljudi i djece za bezveze, zakon napravijo nije. Jedino što je izblebetao da jedan svećenik vrijedi kao dvadeset doktora.
Ja osobno poznajem nekoliko svećenika, koji nemaju ni malo problema sa saviješću, ali ni koliko pod nokat stane.
Pa se može desit drage moje da se jednog dana pojavite u bolnici na tom tužnom i teškom događaju, pa da vam priđe lik sa raspelom u ruci i majici na kojoj piše „Nisam ginekolog, ali mogu pogledat“
- Vezano uz temu -
