Daruvarac, čovjek koji je ni kriv ni dužan, razotkrio svu bijedu hrvatskog pravosuđa
Pri spomenu riječi Daruvarac, ne znam kome više kosa na glavi raste, da li jadnim i poštenim stanovnicima Daruvara, koje jebe ko stigne. Od novinara koji ovog lika uporno nazivaju Daruvarac, do neprekidne zajebancije oko registracije na automobilima.
Ali, siguran sam da najviše kosa raste sucima, jer je cijeli slučaj na dnevno svjetlo izvukao posranu guzicu našeg pravosuđa, ili kako li se već ta nesposobna i korumpirana tvorevina zove.
Meni kao autoru lakše je napisati da pojma nemaju, pa iz neznanja donose presude koje se ruše na drugostupanjskim sudovima ko čunjevi u kuglani, nego napisati da iza mnogih presuda koje padaju na višim sudovima stoji korupcija.
To što Sanader i Vidošević slobodno šeću gradom, to što se preko granice svako malo oglašavaju Kutle i Mamić, dobivajući neviđenu medijsku pažnju, a iz Krapinskih toplica smiješi nam se Merčep, čak i nije toliko ukazalo na bijedu te tvorevine, koliko slučaj tog tabadžije iz Bosne, nastanjenog u Zadru, koji je u djetinjstvu proputovao kroz Daruvar.
Pa ga zovu Daruvarac.
Daruvarac ima odvjetnika. Tipa koji radi svoj posao.
Tipa koji očito vrlo dobro poznaje Kazneni zakon, ali i Zakon o kaznenom postupku, o kojem velika većina naših sudaca pojma nema. Pa prči suce da se sve dimi.[testimonial_rotator id=”12012″]
Dobro, možda je pregrubo reći da pojma nemaju.
Jer znaju da postoji taj ZKP, za njega su čuli.
Meni kao autoru lakše je napisati da pojma nemaju, pa iz neznanja donose presude koje se ruše na drugostupanjskim sudovima ko čunjevi u kuglani, nego napisati da iza mnogih presuda koje padaju na višim sudovima stoji korupcija.
Jer dokaze naravno nemam, a i mi smo Hrvati poznati kao pošten narod, ne bi mi! Najviše na svijetu mrzimo korupciju. Imamo prema njoj, ček ček, kako se ono kaže, a da, nultu stopu tolerancije.
A u pičku materinu kaj to dobro zvuči!.
Dakle, Daruvarac je na slobodi.
A suđen je na pet godina prdekane. Ima pasoš, dapače oba, osobnu kartu, može di oće.
Na granici isplazi jezik policajcima, podrugljivo mahne i ode.
I nikom ništa. Jer mu je to omogućilo hrvatsko pravosuđe.
A na slobodi je jer mu nisu mogli odrediti te nekakve mjere opreza. A mogli su ali nisu znali da mogu. Sada kada je vani sada znamo. Moš ga jebat. A poslije jebanja nema kajanja!
Taman se sve sleglo nakon dva dana. Jer mi Hrvati ne pamtimo više od dva dana, pojavi se informacija da je sutkinja napravila kardinalnu grešku.
I zajebala cijelu stvar.
Presudu je napisala na početku suđenja i u njoj se poziva na ročišta koja nisu održana.
To ne bi napravilo dijete od deset godina!
I ode sve u kurac.
U Normalnom životu, vašem i mojem, kada bi vi napravili takvu grešku, ne biste ni čekali da vam daju otkaz, nego bi da ljude prištedite muke, lijepo otišli kod gospođe Biserke u Kadrovsku i uzeli knjižicu, gledajući posramljeno u pod.
To sve u normalnom životu, u kojem se živi od rada, znanja, poštenja i zalaganja.
U kojem te ne boli. Kurac za sve oko sebe, jer ti je posao osiguran dok ne krepaš.
Sa izvrsnom plaćom, utjecajem i ugledom u ovom nakaradnom društvu.
Često sam se znao pitati.
Kada bi svim sucima u državi dali otkaze. I zaposlili na njihova mjesta apsolvente prava i mlade pravnike, da li bi stanje u toj tvorevini bilo lošije ili bolje? Ja sam uvjeren da bi bilo bolje, puno bolje.
Pa bi tvorevina postala pravosuđe!
