Sve češće se pitam, što se to događa sa braniteljima.
Ne sa onih pola miliona, nego sa onim braniteljima koji su nosili uniformu i sudjelovali u ratnim operacijama do kraja Oluje.
Dakle onima koji su sudjelovali u Domovinskom ratu 91-95.
Oni koji su se nakotili kasnije me ne zanimaju. Niti njihov moral.
A Boga mi niti moral onih koji su im braniteljski status priznali.
Pitam se, što o svemu misle oni koji su svoje dupe izložili neprijateljskoj vatri. Onima koji su hrabro jurišali, plakali od straha, vrištali i zapomagali ranjeni, oni koji su iznijeli veličanstvenu pobjedu u ratu.
Boli me kurac što misle oni koji su se kasnije nakotili i u pravima izjednačili sa junacima.
Bio sam u ratu.
Pa znam da je vrlo velika većina boraca bila časna i poštena.
Da su se ponašali vojnički časno.
Da nisu ubijali kako im se prohtije, jer su bili svjesni koliko je teško uzeti život bilo kome.
Svi oni su stvorili ono što se danas zove Hrvatska vojska.
Pobjednička Hrvatska vojska, kako voli reći general Krstičević, ministar obrane.
Pobjednička (sic!).
Što kažu pobjednici, kada se njihova vojska, koju su oni stvarali, u kojoj su se borili svakim danom sve više poistovjećuje sa Ustaškom vojnicom, koja je zajedno sa Hrvatskim domobranstvom godine 1944. preimenovana u Hrvatske oružane snage.
Dakle, nikada se oni nisu nazivali Hrvatska vojska.
U ni jednom trenutku.
Te su se Hrvatske oružane snage iskazale na kraju rata bezglavim bježanjem od odgovornosti za počinjena zvjerstva.
A činili su ih gdje god su stigli.
Glaise von Horstenau, njemački profesionalni oficir, rođen u Braunau, Hitlerov prijatelj iz djetinjstva, general, koji je bio opunomoćeni general u Hrvatskoj, u svom pismu Hitleru piše:
Kod Slavonske Požege nalazi se jedan koncentracijski logor, koji nosi ime ‘ustaški iseljenički logor’. Zapovjednik ovog logora je bivši katolički svećenik, a sada istaknuti ustaša Klajić… Tijekom jednog uobičajenog mučenja, jedan zarobljenik svom je mučitelju pokušao oteti pušku. Kad su to dojavili zapovjedniku logora Klajiću, on je naredio da se svi logoraši pobiju paljbom iz mitraljeza s dum-dum mecima. Čitav sat je trajala paljba sa ulaza u barake. Izgled baraka poslije ovoga ne može se opisati. Zidovi su bili pošpricani krvlju, s njih su visili komadi mesa i prosutih mozgova, dok su podovi bili prekriveni unakaženim leševima. Barake su ostale u ovom stanju puna dva dana, sve dok nije pristigao novi transport zarobljenika, koji su ih onda očistili.
Ili
“Otišli smo u tvornicu koja je pretvorena u koncentracijski logor. Zastrašujući uvjeti. Nekoliko muškaraca, puno žena i djece, bez odjeće, spavaju na zemlji, kašlju, stenju i plaču. Zapovjednik logora je – unatoč lijepoj tituli poglavnika – obična propalica. Ignorirao sam ga i rekao svojim ustaškim vodičima: ‘Ovo je da se čovjek pobljuje'”.
Pouzdano znam da Hrvatska vojska takve stvari nije činila.
Nikada.
A današnji državni vrh, što je najgore, vrhovna zapovjednica oružanih snaga, odaje počast tim ljudima, pod nezasluženim nazivom Hrvatska vojska.
Koljačima i ubojicama.
Ne, ovdje nema nti riječi o neznanju.
Ovdje se radi o namjeri.
Pokvarenoj namjeri, o namjernom kaljanju krvlju stečenog časnog ugleda Hrvatske vojske.
A Hrvatska vojska šuti.
Šite i branitelji, svih preko nekoliko tisuća udruga.
I nikoga od njih ne smeta da ih se poistovjećuje sa koljačima i masovnim ubojicama.
Ne smeta ih ni malo.
Ali ih smeta kada neka baba iz Bjelovara izjavi da bi bilo dobro da Bajaga održi koncert u svom rodnom gradu Bjelovaru.
Pa onda pozivaju na linč. Vrijeđaju i prijete.
Jer je nemoćno žensko. Jer iza nje ne stoji nitko.
Ej, kuda sve to vodi?
Kada o svemu tome mislim, pitam se da li je moja predodžba o viteštvu Hrvatske vojske i branitelja ipak kriva?
Ne, nipošto u to ne želim vjerovati.
A nitko me ne razuvjerava.
Niti mene niti tisuće građana koji sa zebnjom u srcu gledaju i pitaju se „Kuda sve ovo vodi?
