Divna priča o Ivici i Marici

Bajka o Ivici i Marici
Radi se o paru, Ivici i Marici.
Veći dio svog radnog vijeka provela je Marica šlepajući se po državnim firmama. Kako svaki od nas ima nekakav nadimak, došao je red i na nju.
Njoj je od davnina nadimak bio „Postotak“.
Vrag bi ga znao zašto.
Dok je Marica tako, marljivo skupljala staž na državnim jaslama, iskrsnula je mogućnost da svoga Ivicu utrpa invalidsku mirovinu, pa joj ima ko kuhat, spremat stan, dok se ona muči opravdavat svoj nadimak.
Pratili su oduvijek, kao i svi Hrvati, politiku.
Strstveno.
Nikada nisu imali čvrste ideale, voljeli su i poštovali one stihove Bore Čorbe „Za ideale ginu budale“.
Bez obzira koja je opcija, na bilo kojim izborima pobijedila, oni su bili prvi u pobjedničkom šatoru, veselili se glasno, najglasnije, samo da bi prikrili tragove prošlosti.
Kako kaže Cigo „Ubite mi oca, da se ne zna čiji sam“.
Interakcija sa političarima uvijek im je bila dobra.
Jer, političari vole takve ljude, sa pomanjkanjem sive tvari, a zadebljanim obrazima.
Na svakim izborima se utrpavaju nekakvoj opciji, daju podršku, skidaju kožu sa sebe od iskrenosti i ljubavi prema svom političkom izabraniku.
Ali, ako je on njihov odabranik, onda je normalno da očekuju i uzvrat ljubavi.
Pa političar forsira njih kao svoje buduće bliske suradnike.
Svi su zajedno sretni, ko praščići u blatu, rokću i brčkaju se.
Jebi ga, ali izbori se neki puta i ne dobivaju, nego se gube.
I to ne da se gube, nego se desi da se njima pobriše pod.
Da na izborima osvoje šest posto glasova. Makar su ga podržavali naša junakinja i naš junak, Ivica i Marica.
Kasnije analize su pokazale, da bi bez njihove podrške nesretni političar osvojio 23,5 posto glasova.
Tu večer, dok je političar gubitnik sjedio negdje u kutku nekakve krčme i tugu i žalost utapao u jeftinoj cugi, naša junakinja i naš junak osvanuli su među prvima na proslavi u pobjedničkom stožeru.
Ponosni i sretni, zajapurenih lica.
Gledaju ih svi u čudu, što oni tu rade.
Ma naravno, oni su bili agenti provocateuri, oni su bili peta kolona u diviziji onog jadnička koji tugu utapa u jeftinom alkoholu.
Glasno slave, kao da su oni pobijedili na izborima, a ne čovjek kojega su blatili na sve moguće načine, do pred dva sata.
Sa kojim se sada vrlo iskreno vesele.
Kako su u društvu zavladali moderni trendovi, a mi nismo, ali mislimo da jesmo, civilizirano i moderno društvo, trebalo bi na političke liste na izborima potrpati i nešto žena, makar da budu kao ukras.
A žena nigdje.
Rade cijele dane, dođu kući, nadrkani muževi gledaju televiziju, hrču i prde na kauču i čekaju da im ona njihova skuha ručak, pa da mogu siti odmoriti na kauču.
Pa su se mudri političari dosjetili da naša Marica ima svoga Ivicu, kojeg je sklepala u mirovinu, a da niko ne zna kako, on njojzi kuva i peče i cijele dane pjeva „Časak kuham, časak pečem, časak se po šumi šećem…“, dakle ona bi se mogla stavit na listu, jer joj Cvilidreta kuha i peče.
Završila na listi jer nije bilo drugih žena.
I uspjelo ju je ugurati na nekakvo mjesto gdje se ništa ne radi, ali i to je nešto, zar ne?
Kako su ovdje stalno nekakvi izbori, nema mira za naše junake, Ivicu i Maricu.
Nakon što je napravio finu juhicu od kostiju, spekao krumpir, meso je bilo taman fino reš, salata odlično začinjena, poslije ručka gibanica, odbacio je pregaču i on i Marica su se otputili na političke zborove, koje je održavao njihov novi izabranik.
Koji je začudo, unatoč njihovoj podršci, pobijedio.
Nakon nekog vremena, njihovom junaku je dopizdio posao i jednog dana dao je otkaz.
Dopizdilo mu je između ostaloga jer ga je nekakav tip stalno napadao, kada je god stigao.
Ivica i Marica, zakleti čuvari lika i djela pobjednika, nisu tom tipu ostajali dužni.
I oni su tog bundžiju blatili punim ustima, tako da im je sve gibanica prštala iz usta.
Isti dan kada je pobjednik rekao da mu je dokručilo, i da daje otkaz, Ivica i Marica su se pojavili kod bundžije i lijepo mu objasnili da su oni opet bili agenti provocateuri, da su cijelo vrijeme podrivali mrski im sustav i mrskog im čovjeka.
Njihovi potezi imali su ogroman značaj. Kao i obično.
I opet na vrhu.
Sa nikime dobri, sa svima neiskreni.
Životni je moto Ivice i Marice.
Maričina moć malkice je porasla, pa je rezala političke glave, radi političkih poteza, sklapanja savezništava sa drugim opcijama, da bi odmah potom, čim se glava zakotrljala, podržala drugog koji je već ranije bio saveznik te iste opcije.
Njih dvoje odlučuju tko može biti, a tko ne može biti u njihovoj stranci. Svaki koji im se iz bilo kojeg razloga ne svidi, izbace ga.
I slasno pojedu gibanicu.
Ko da se ništa desilo nije.
I dalje će jesti gibanicu, voditi politiku.
Tako je to, u ovoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu…
I prijetnje im nisu strane. Dapače, vole ih.
Pa im iza leđa govore:
„Što se desi kada se zamjeriš Ivici? Dođe po tebe Marica“…