- Reklama -
Prošao sam cijeli svijet.
Doslovce. Više puta.
Bilo me je svagdje, čak sam i u Čavoglavama bio.
U pravo vrijeme i pravi trenutak. Jer vuklo me godinama, morao sam to vidit.
Pa nemreš umrijet needuciran.
Ali, u Međugorju nisam bio nikada.
Ne znam zašto, možda ipak zato jer računam, ono sve je naravno lukava popovski – hercegovačka prevara, pa što ćeš ić gledat kako ljude muzu i varaju.
Pa još i ožednim ili ne daj Bože ogladnim na onom kamenjaru, pa moram nešto pojest i popit,
I ostavit varalicama novce.
A možda su i jelo i piće fejk?
Odma se sjetim čuvenog govora Stjepana Radića u Krašiću 28.rujna 1924, a objavljenog u Novoj reviji broj 1, 80-89:
Popovi se najmanje mole, i onda kad se mole, misle na kuharicu.
Ja sam nekada držao mnogo do kulturnoga i nacionalnoga rada bosansko-hercegovačkih franjevaca, ali sam se najzad razočarao i uvidio da su to ljudi neiskreni i lašci. Čitav njihov život i nacionalni i kulturni rad nije ništa drugo nego zavaravanje i zaglupljivanje toga naroda sa tendencijom da ga onda mogu lakše guliti i pljačkati. Ukoliko je taj narod još neprosvijećen, nepovjerljiv i zaostao, to je jedino njihova zasluga, jer su ga oni tako učili.
Nekako mi se čini pristojnijim dati pare onim lopinama koji varaju sa tri kutije šibica i kuglicom.
Teško mi je pisati o nekim stvarima, jer poštujem ljude, mati i otac su me tako odgojili.
Ali, u pizdu materinu, da prevalim preko jezika.
Osoba koja izgleda poput one vidjelice Vicke, da desetljećima bezobrazno povlači milione zatucanaca i krkana za nos, gadljivo mi je.
Ne želi u tome sudjelovati.
Ni gledanjem
Zajebancija tih vidjelica je ogromna, pojavljivanje Gospe u zakazano vrijeme i zakazano mjesto, točnije od japanske željeznice, upravo je jedan od dokaza kakav profil ljudi uopće u to vjeruje.
Od te zajebancije samo je veća pohlepa vidjelica.
Možda Gospa i postoji.
Ne zanam, vidio je nisam, a sve ono što sam učio po školama, fakultetima, životu i poslu, navodi me na vjerovanje da ipak ne postoji.
A i da postoji (napominjem, radi se samo o mojem mišljenju!), čisto ne vjerujem da bi odustala od svojih redovnog poslova, jer se mora pokazat nekakvoj Vicki u točno određeno vrijeme, često i na drugom mjestu i na drugom kontinentu, jer vidjelice jure svijetom u lovu.
Za lovom.
To što neuke i nepismene babetine posjeduju neviđena bogatstva, puno veća od nekakvog Todorića, zahvaljujući lukavstvu nekakvog fra Joze, puno više govori o profilu ljudi koji se tamo slijeva iz cijelog svijeta, nego o njima samima.
Dakle, nikada nisam bio niti malo u dilemi oko Međugorja, sve je prevara i laž.
Još kada sam prošle godine vidio da tamo mise predvodi i heroj nad herojima među lopovima i huljama, Zdravko Mamić, moja vjera postala je čvršćom.
U nepostojanje bilo kakvog čuda, jer radi se samo o prevari.
Međutim, za sve skupa me zabole ona stvar, jer ne radi se nipošto o mojoj zemlji.
To što se događa u BiH, drugoj državi, mene se ne tiče.
Ali me se tiče kada građani druge države dolaze u moju državu i ne poštuju zakone, koje ja moram poštovati.
Tiče me se i što one koji su dužni za provođenje zakona, kojih se ja moram pridržavati, boli kurac što rade ti, recimo Bosanci ili Hercegovci.
Koji su lovu zgrnuli na bilo kakve načine, pa je odlaze ovdje oploditi.
Novine često pišu da nekakav ruski mafijaš gradi kuću na moru, da je kupio hotel, da je ponosni vlasnik hrvatske putovnice.
Pa se zgražaju.
Nisam nikada, do slučaja bezobraznog betoniranja obale na Hvaru, vidio da je napisano da je nekakva varalica iz BiH, vlasnica brojnih nekretnina po Hrvatskoj.
A vlasnica je hrvatske putovnice, upravo poput mafijaša iz Rusije.
Za kuću, sagrađenu tik do mora, dakle u POMORSKOM DOBRU, nema čak ni lokacijsku dozvolu.
Lokacijsku dozvolu nema ni za debeli zazidani zid udaljen pet metara od mora.
A bageri nemaju što radit, bageristi dokono ispijaju pivu za pivom.
Predsjednik te nekakve općine od 2.500 stanovnika, u kojoj ne da svaki pozna svakoga, nego svatko zna što je tko jučer jeo, pojma nema, on valjda nije odatle.
Ili je naprosto lopina, lažljivac i sjecikesa, koji je progledao kroz raširene prste nekakvoj vidjelici.
Jer su mu prije toga i prsti i dlan bili dobro stisnuti.
Da štogod ne iscuri.
Jebe me se z Međugorje, jebe me se za autobuse inače meni antipatičnih Poljaka, jebe me se i za Filipince koji dižu kredite da bi stigli sa druge strane Zemlje, da bi točno u 16 45 gledali u blesasto lice koje gleda u nebo i recitira riječi netom napisane u sakristiji crkve u Međugorju, prodajući ih kao Gospine.
Bio sam na Filipinima tri puta.
Zemlji gdje je stanovništvo siromašno, neškolovano.
Pa to što dolaze Filipinci u Međugorje, nekako mi je baš i logično.
Pametnom dosta!
Hvar i betonirana plaža, samo je još jedan dokaz da država ne funkcionira.
NI malo.
Ni odozgo ni odozdo.
- Vezano uz temu -
