Kako su nas izdali sindikati?

Kako su nam ga zavukli.

Zavukli su nam ga.

Do jaja.

Pa sada guštaju dok im je na toplom. A nama oči izbečene.

Ki fildžani.

I svi smo u istom položaju.

Relativno.

I oni i mi imamo kurac u guzici.

Samo oni relativno bolje stoje.

Pred tri mjeseca nisi mogo zakoračit cestom, a da te nisu spopadali sindikalni aktivisti. Svako malo nalazio se štand na kojem je pisalo 67 je previše.

A ja mislim da je taman. Najbolje godine, jebi ga.

Skupljali su potpise protiv onog zakona kojeg je donio onaj ljigavi ministarko rada, koji nikada nije radio na poslovima vezanih uz rad.

Trabunjali su svašta, prikazivali filmove, grafikone, prdjeli po emisijama glasno, uvjeravali me kako će biti puno bolje kada se bude radilo do šezdeset i sedme godine života.

Građevinski radnici će biti presretni, tete u jaslicama će na pragu sedamdesete dizati, prematati, uspavljivati, hraniti, dvanaest do petnaest djece svakog dana, presretne i zadovoljne.

Jer se nekakav prištavi mamlaz dosjetio da bi trebalo raditi do groba.

Jr ne bi bilo love za penzije, osim ono malo što bi dobio, za par mjeseci, prije nego što krepaš iscrpljen radom.

A ostatak love koju si izdvajao cijeli život bi ostao u mirovinskom fondu.

Ali, mirovine ne bi porasle onima koji su ipak nekim čudom preživjeli.

Jer oni ionako najmanje grickaju iz tog fonda. Dok oni grickaju, povlaštene mirovine, kako im se već godinama tepa, žderu lovu iz fonda.

Pa je love premalo.

Jer su je požderale obilne povlaštene mirovine koje nisu zarađene radom.

Pa ajmo natjerat konjine da rade dok ne krepaju, jer povlašteni penzioneri imaju sada pedesetak godina, a u penzijama su već dvadeset, a svi su zadrigli zdravi i debeli, pa bi mogli poživit, Bogu hvala još pedesetak.

Pa ko će to hranit?

Tete u jaslicama na pragu sedamdesete.

Tokar u Končaru koji ne može staviti više komad u amerikaner, jer mu je pretežak.

Vozač autobusa koji svaki puta zaspe dok mu je fura.

Dimnjačar kojem klecave noge jedva hodaju po ravnom, a svaki dan je na krovu i drka po dimnjaku nekakve kladionice gdje se okupljaju korisnici povlaštenih mirovina.

Onda su se javili sindikati.

I rekli da se protive radu do šezdeset i sedme godine.

Da je šezdeset i pet dovoljno, a na to su bili pristali pred par godina, dok se nije pojavio PM.

Prištavi Ministar.

Pa su sindikati rekli da će skupljat potpise za referendum, neka odluči narod.

Pa što bude bude.

Obično, dokazano je empirijski, ovaj narod odluči krivo.

Iz vreće pičaka, po pravilu izvlače kurac.

Ali, jebi ga, to je gušt života u Hrvatskoj.

Pa neka bude referendum.

Onda se razmilili aktivisti. Ljubazno i pristojno zaustavljali ljude na cestama, skupljali su potpise.

Trebalo je skupit oko 350.000.

Pa su dan ranije objavili da imaju samo 280.000.

PM je skakao od sreće.

Sve je pod kontrolom.

Da bi ispalo da su ga sindikati zajebali, sve je bila stvar strategije. Već su znali daće imat preko sedamsto tisuća.

Ali su se malkice zajebavali.

Sa prištavim ministrom.

Onda je objavljen rezultat.

Predani su potpisi na brojanje.

Puste kutijetine potpisanih lista.

Sedamstopedeset tisuća.

Tri četvrt miliona.

Svaki četvrti Hrvat udario je križ kraj svojeg imena.

Križ koji je značio da više ne žele nositi križ za druge.

Ne daju da ih se jebe.

Sedamstopedeset tisuća.

Tri četvrt miliona.

Svaki četvrti Hrvat.

Izrazili su želju za referendumom. Samo to i ništa više!

Ustrčaše se sluge na Markovu trgu, frka je zavladala.

Zaigrala je mečka pred vratima.

Oni koji se boje skupine veće od deset ljudi, odjednom su suočeni sa tri četvrt miliona ljudi.

Koji hoće SAMO JEDNO, referendum.

Onda se pojavio novi ministar, mladac od trideset i pet godina, koji je u HDZ u već dvadeset godina, pa je objavio da se može radit do kad ko oće.

Nema nikakvih problema. Moš radit do 65, do 67, ma do 70.

Boli ih kurac.

Odjednom se može sve. Ni nekakvih četrdeset milijardi koje su bile uzrok svemu tome sranju koje je Prištavko izveo, nisu više problem.

Samo da se ništa referendumski ne odlučuje.

Jer bi referendum pao upravo u vrijeme kada bi puk trebao odlučiti hoće li pjevačica, plesačica, sokolica, padobranka biti još pet godina zabavljačica.

Onda je objavljeno da počinju pregovori.

Pa su se davale izjave.

Čim sam vidio onu trojicu, Ribiča, Severa i Novosela, znao sam da iz svega toga ništa.
Da su nas prevarili.

I oni iz Vlade i oni iz sindikata.

U dogovoru!

Umjesto sa su došli na razgovor u Vladu i rekli.

Dobar dan, dobar dan, nas zanima samo jedna stvar.

Datum referenduma.

Samo taj podatak.

Pa se na peti okrenuli i otišli, ali ne, oni otpočinju pregovore.

U ime koga vi frajeri mislite pregovarat sa vladom?

Vi ste dobili mandat od sedamstopedesettisuća Hrvata za tražit referendum, a ne prduckat u foteljama u vladi, lupkat žličicama dok miješate kavu i preseravate se, jer ste sami sebi važni.

Ko vas jebe sindikalisti!

Prvi puta ste me u životu zajebali, jer sam se ponadao i prvi puta budalasto povjerovao.

Ionako mi je instinkt govorio da se ovoj trojici nikada ne smije vjerovati.

Pa čak ni onda!

Više nikada!

Pomoći od vas ne tražim niti bih vam je dao.

Jer ste izdali sedamstopedesetitsuća ljudi.

Izdali ste sve!