Godinama sam radio nedjeljom.
I u one dane kada svi uhljebanovići iz državni i gradskih firmi doma češkaju jaja jer je nekakav blagdan.
Čovjek se navikne.
Uopće, teško je i shvatiti na što se sve čovjek može navići.
Možeš se navići i na život u Hrvatskoj, pa ma koliko to god nelogično bilo.
Čak i ako nisi uhljeb iz državne firme ili uživatelj povlaštene mirovine.
U jeku prošle rasprave o zabrani rada nedjeljom, bilo je to 2004, na početku mandata Ive Sanadera, nije bila nedjelja koju nisam radio.
I moji radnici naravno.
Prema tome, mogu o tome reći sve iz prve ruke.
Vrlo velikom dijelu zaposlenih rad nedjeljom ne pada teško, ali samo u slučaju ako im je on plaćen.
Kad radnik na platnom obračunu vidi brojkice koje kazuju da mu je rad plaćen prema važećim propisima, nezadovoljstva uglavnom nema.
Kažem uglavnom, jer, naravno uvijek postoje iznimke, kao i kod svakog propisa koji donosi država, netko nije zadovoljan.
Vlada Andreja Plenkovića koja se vrlo ozbiljno bavi reformama, pa je tako do sada u tri godine mandata reformirala kalendar, novim određivanjem državnih praznika i blagdana, pod pritiskom Crkve voljna je zabraniti rad nedjeljom.
Naravno, vrlo parcijalno.
Jer, nedjeljom radi vrlo velik broj ljudi zaposlenih u realnom sektoru, ali rade i državni namještenici, od policije, vatrogasaca, medicinskog osoblja.
Rade i zaposlenici Crkve – svećenici, koji za svoj rad ne dobivaju plaću nego naknadu, što predstavlja svjesno zaobilaženje zakona.
Ali za svoj rad dobivaju novac.
Do 12.000 kunića mjesečno.
Hrvatska si voli šaptati i hvaliti se da je turistička zemlja.
Lijepo je vidjeti turiste na ulicama pred zatvorenim vratima trgovina, restorana, bolnica.
Ako nekom od njih pozlije od šoka jer nemre popit kavu, popišat se ili kupit bilo što, može krepat na cesti, jer hitna ne bi radila.
Pa bi ležao onako mrtav na sred ulice, dok se muhe skupljaju po mrtvim nozdrvama, jer bi policija došla tek prvi radni dan.
A ljudi, sjedili bi kući besposleni. Čak i na Špici u Zagrebu, ne bi hodale nakinđurene šojke, po zanimanju poduzetnice, žene nogometaša, prelijepe žene rukometaša. Jer nemaju gdje sjest i preseravat se.
Sve bi utihnulo.
Oni dinamičniji bi svakako sjeli u automobile, pa put Madžarske, Austrije, Slovenije ili Italije.
Slavonci bi u BiH ili u Srbiju.
U shopping.
Jer toga nema u Hrvatskoj.
Ja sam za društveno poštenje i ravnopravnost.
Jednakost sviju.
Ako treba zabraniti rad nedjeljom, onda to treba zabraniti svima.
Zašto Crkva ne bi napravila prvi korak?
I zatvorila vrata svih crkava?
Pa tek onda svi drugi.
Neefikasnoj državi puno je lakše zabraniti, negoli uvesti striktno provođenje zakona i propisa o plaćanju rada nedjeljom.
Linija manjeg otpora.
Ko ono, kad na cesti propadne šaht, pa Mikijevi heroji pameti i nerada 365, postave čunjić ili kozu pred propali šaht, pa tako stoji danima.
Jer, cjelovitom i još k tome poštenom rješenju bilo koje g problema u Hrvatskoj ne treba se nadati.
Ako ste picajzla koja želi cjelovita rješenja, Hrvatska svakako nije mjesto gdje trebate živit.
U pravoj ste se crkvi Bogu našli molit.
