Kuda nas to vode tipovi poput Grlića Radmana???
Od prvog dana kada se pojavio ni od kuda, smiješni čovječuljak koji se odaziva na Gordan Grlić Radman, izazivao je u meni podozrenje.
Imao sam (ne)sreću slušati njegov prvi intervju dan ispred Markove crkve, pa je on tamo mljeo o svojoj ženi, ma drobio je svašta.
Odmah je bilo jasno da je lik samo ljigavi aparatčik, dupeljubac onima koji su ga postavili na ministarsku funkciju, nesposoban za bilo što osim vazelinske politike, koja može biti promjenjiva, ovisni koja je guzica pred njime.
Ljigav je baš poput onog debelog i prištavog ministra koji je bio ministar za penzije, pa je imenovan za ministra nečeg drugoga.
Prezimena mu se ne mogu sjetiti, jer je tip bitan poput lanjskog snijega.
Ljigavo ponašanje i pjevanje uz jednu damu za koju se dugo pričalo da je tada bila pod znatnim utjecajem alkohola. Podilaženje svima, nesuvislo blebetanje, kao da želi sustići nedostižno. Generala, ministra i pobjednika Krstičevića.
Njegove nesuvisle izjave, rasistički incident koji je izazvala njegova dugogodišnja prva suradnica u Njemačkoj, sve to govori puno o tom kafileristu iz Sesvetskog Kraljevca.
Hrvatska vanjska politika oduvijek je funkcionirala po sistemu, namaži se vazelinom i čekaj.
Spremno, samo odveži cipele da ih možeš brzo izuti, da ne žuljaju vlasnika dupeta u koje se uvlačiš. kada se uvučeš u toplo.
Svaki trećerazredeni fićfirić koji je sletio na Pleso ili na Franju Tuđmana, dolazio je u Hrvatsku kao na pogodno tlo za provodit svakakve naloge, kako se kome digne kurac.
Jerbo, Hrvati su do zla Boga ponosan narod i do zla Boga glupavi i neobrazovani. I beskrajno savitljive kičme kad su u pitanju belosvetski hohštapleri.
Osim kratke epizode koju bi nazvao e nebute vi nas jebali iz vremena Zorana Milanovića, kada je odbio isporučiti Njemačkoj dugogodišnju špiju, šefa tajne službe Hrvatske i visokopozicioniranog udbaša Josipa Perkovića.
Zanimljivo da su najveći pritisci da ga se isporuči dolazili upravo iz redova hadezeta, čiji je Perković puno desetljeće i pol bio prilježni suradnik.
Ljubimac sistema, poput svih ostalih kosovaca, udbaša, kako se sve nije zvala ta gamad, od Perkovića, Gojka Šuška, pa do plejade političara HDZ-a, kojima je karijera sada gotova ili je na zalasku.
Pa je HDZ po nalogu Carle del Ponte isporučio sve moguće generale, držeći ruku na srcu, bulazneći o samostalnosti, jer su to tražili iz Europe.
Sjećam se dolaska onog Nicholasa Deana, posebnog izaslanika za pitanja holokausta američkog State Departmenta, koji je po nalogu predsjednika SAD morao na kratko skoknuti u nekakvu vukojebinu, zvanu Hrvatska.
Nakon sat vremena razgovora s Predsjednicom odletio je nadrkan i ljutit, jer je radi neke nerazumne babe sjebao vikend i golf partiju, jer je babi morao tumačiti ono što zna cijeli svijet. Pa je ona odmah, dok je on još bio u zraku izjavila Da budem sasvim jasna, NDH je bila najmanje nezavisna, i najmanje je štitila interese hrvatskog naraoda, a ustaški režim bio je zločinački režim.
Riječi je pročitala s papirića na kojem su tu rečenicu najvjerojatnije napisali u State Departmentu. Jer, ona nije shvaćala.
Jer im je bio pun kurac budala. Pa su čovjeku zajebali vikend da bi budalama dao šalabahter.
Zgodno je za primijetiti, nikada se nitko od ponosnih, domoljubnih Hrvata nije sjetio nikome iz EU reći da ide na primjer u tri pičke materine, ili poslati ga u kurac i njega i njegove naloge.
Nije se sjetio ni opalit ga nogom u dupe.
Onako muški i žestoko, poput recimo časnog muža Josipa Gržanića, koji je svojski opizdio zlotvora hrvatskog naroda zloglasnog bana, Mađara Khuena Hedervarya, koji je bio oličenje svega zla kojeg je Pešta stoljećima radila na ovim prostorima. I danas se u Hrvatskom povijesnom muzeju čuva odljevak čizme Josipa Gržanića, kao uspomena na davne dane kad su Hrvati bili ponosan narod.
Nešto nakon udarca u dupe, nastala je i Ustani, bane je hrvatska domoljubna pjesma (budnica) temeljena na tekstu Ognjeslava Utješinovića Ostrožinskog, koja se tokom najvećeg dijela 20. stoljeća smatrala neslužbenom himnom hrvatskih nacionalista.
Bilo je to godine, devetsto i treće,
Kad su našu Hrvatsku stigle nesreće.
Mađarske zastave digo Hedervary
Silom hoće Hrvatsku da nam pomađari.
Ustani bane, Hrvatska te zove, zove,
Ustani bane Jelačiću!
Dakle, Mađari kao narod nikada nisu bili prijatelji Hrvatima, bili su samo zavojevači, okupatori čvrste cokule koji su gazili sve, dok nije i zadnja kapljica znoja izašla.
Osamdesetih godina živio sam godinu dana u Budimpešti. Nikad nisam osim uobičajene poslovne suradnje osjetio niti tračak prijateljstva prema Hrvatima. Ali baš nikad.
Živio sam i u Beogradu nešto kraće. Krajem osamdesetih. Nije politički uputno raditi usporedbe. A i nemoguće je.
Jer je neusporedivo! Pa nismo braća.
Utoliko me iznenadila današnja izjava kafilerista iz Sesvetskog Kraljevca danas dana na Hrvatsko Mađarskoj granici : Brat uz brata, Mađar uz Hrvata. To što je mađarski ministar vanjskih poslova Peter Szijjarto zahvalio Hrvatskoj što nije popustila pritisku “međunarodnog liberalnog ‘mainstreama'” i nije stala uz međunarodne napade na njegovu zemlju nego je pokazala prijateljstvo i solidarnost, govori posve dovoljno o potpunoj dezorijentaciji hrvatske vanjske politike, neznanju i podređivanju kokošarskim zahtjevima HDZ-a, kojeg je ovaj spaljivač lešina crknutih životinja pravi predstavnik.
Naravno da čuvari digniteta svega i svačega šute na ovo ogavno podilaženje Mađarima.
Jer su penzije na vrijeme.
VEZANI ČLANAK