Svi smo mi negdje rođeni. Netko u bolnici, netko u autu, netko u stanu.
Ma gdje je prispilo tog poprilično važnog trenutka u našim životima.
Uglavnom, čak, kako to biva u Hrvatskoj, ni sam čin rođenja nema jednoznačnu karakteristiku.
Veliki dio Hrvata misli da su rođeni na samom početku života, a istomišljadžije Željke Markić i Hrvoja Zekanovića uvjereni su da se Rvati rađaju devet mjeseci stari.
Pa ondak ti devetomjesečni Rvati, prohodaju s 21 mjesecom. razgovjetno progovore s 30 mjeseci starosti.
U školu kreću s osam godina.
Očito je da ta djeca znatno zaostaju u razvoju u odnosu na one koji progovore s 12 mjeseci, a fino pričaju prije drugog rođendana.
To objašnjava jako puno stvari u njihovom djelovanju u doba kad odrastu.
Evo, znam frajera, čak sam ga i nekoliko puta u životu i sreo, koji je rođen pod sretnom zvijezdom.
Tip je onako, kako kažu stari Trešnjevčani, sav nikakav.
Nemereš ni biciklo na njega naslonit, jerbo bi se onako žgoljav prevrnuo, izvalio se pod teretom bicikla.
Kljuka oveća, glas piskutav. Odaje lika kojemu ne bi ni dvije koze dao da ih čuva.
E, baš taj je rođen pod sretnom zvijezdom.
Za njega se izmišljaju radna mjesta.
Marić, Goran Marić.
U mladosti je bio nogometni sudac. Svakako je najpoznatiji kada je dosudio potpuno izmišljeni penal u korist moćnog Hajduka u Vukovaru.
Već tada se dao naslutiti njegov talent za biznis.
Devedesete je proveo na direktorskim pozicijama Hrvatske tiskare, Vjesnika i Tiska, a dolaskom Ivice Račana na vlast, Marić napušta Vjesnikov neboder u zagrebačkoj Savskoj ulici.
Kao HDZ-ovac postao je predsjednik Saborskog odbora za financije.
Predstojale su duge godine spavanja u Saboru, a dok je spavao, snivao je uvijek isti sanak.
Otvorena vrata crnog Audija, šofer što ulizički otvara vrata. Izlazak iz auta, novinare koji mu pod kljuku guraju mikrofone, ne bi li uhvatili kakvu njegovu misao.
Ogromni Hrvoje Krešić, koji je razgrnuo sve kolegice pokušava uhvatiti njegove izjave. Stranački ulizice koji se udvornički smiju, dok mu pokušavaju uvaliti u ruke biografije svojte, ne bi ih li zaposlio negdje u državnoj upravi.
Onda se probudi, sav bunovan, pa ugleda kraj sebe Josipa Đakića koji godinama hrče i prducka u saborskoj klupi.
Divan san postala je ružna java.
Ondak je na izborima pobijedio HDZ.
Strpljivi sanjar iz saborskih klupa rekao je Sad il nikada!
Plenković je sastavio vladu, ali na popisu ministara strpljivog sanjara kojem je više dopizdilo sanjarenje.
Bilo je više guzica nego ministarskih stolica.
Onda je Goran nošen krilima organiziranog spontanog pritiska postao ministar.
Jer je Plenković bio primoran osnovati potpuno novo ministarstvo, samo da bi ostvario sanak Gorana Marića, da postane ministar.
Osnovano je Ministarstvo za upravljanje državnom imovinom.
Na čelo je postavljen Goran Marić.
Sva imovina, nekoliko desetaka puta veća od njegovih ukupnih plaća tijekom cijelog života, ostala je nedirnuta.
Kasnije se ispostavilo da je to jedan od jačih kadrovskih poteza Andreja Plenkovića, koji je na čelo stavio čovjeka koji je na ti s imovinskim malverzacijama. Odmah po dolasku na ministarsku fotelju, zapošljava brata u HŽ-u, premda je on u prošlosti upravo u HŽ-u popasao otkaz, radi fizičkog obračuna. Potukao se na poslu.
Kada je brat izletio iz HŽ-a drugi puta, zaposlio ga je mimo svih procedura jedan drugi bestidnik, Milan Bandić, naravno na nekakvo odlično plaćeno direktorsko mjesto.
Ogromnu imovinu, koja je neko vrijeme bila i predmetom istrage DORH-a, porazbacao je na članove obitelji.
Kada je ustanovljeno da mu sin živi u basnoslovno skupom stanu, novinari su ga počeli razapinjat.
Dan za danom afere su izbijale, stvar je izmakla kontroli.
Onda je Ivica Todorić objavio da je Marić u pratnji dvije mlade i dugonoge djevojke provodio dane na otoku Smokvica. Kojeg je koristio Todorić. Uz suglasnost tog Marića koji je pak koristio te djevojke.
Lančana stvar.
Pa je jednog dana, bilo je to u vrijeme kad je Plenković razmišljao da ode na bolovanje, jer više nije mogo dolazit na posao od silnih pitanja o Mariću, pred nekakvu štalu stao Goran Marić, junački se isprsio svojim pilećim prsima prema kamerama i rekao Obitelj mi je izložena medijskom linču. Pa više ne bi bijo ministar. Obitelj mu je bila izložena medijskom linču, nakon što je svaki član obitelji postao bogat ko Krez, jer je darežljivi Goran porazbacao imovinu na njih. Pa onako linčovani nisu mogli uživat u imovini koju nisu zaradili, a nije ni Goran, nego ju je stekao.
I više nije ministar.
Sva imovina, nekoliko desetaka puta veća od njegovih ukupnih plaća tijekom cijelog života, ostala je nedirnuta.
Ništa nije sumnjivo, jer Marić ima dokument koji ga amnestira.
Iskaznicu HDZ-a.
Nema više Hrvoja Krešića, ali ni Andrija Jarak se ne javlja ekskluzivno ispred jedne od njegovih kuća.
I sada taman kad smo zaboravili na njega, jer se novi HDZ lopovi redaju ko na tekućoj traci, evo njega opet.
Sada je postao savjetnikom uprave HC-a.
Naravno državne firme, jer, nema prave love kod privatnika.
Niti privatnici ne trebaju takve.
Naravno, da bi ga se zaposlio u HC, najprije je trebalo izmislit radno mjesto.
Po mjeri Gorana Marića.
Koji će sada savjetovat predsjednika Uprave HC-a.
A pametnom čovjeku savjeta ne treba, a budala ga ne sluša.
Sretna zvijezda zasjala je drugi puta nad glavom Gorana Marića! Čovjeka rođenog da bi se za njega izmišljala budžetska radna mjesta!
