Drukam za Ajduka. Od kad znam za sebe. Bio sam mali, igrala se zadnja utakmica Dinama i Hajduka. Tata i ja na tribini istok. Uz aut liniju Bajdo, Bernard Vukas u zadnjoj utakmici prije odlaska u Austiju. Netko s tribine vikne „Bajdo, jebem ti mater“. On baca loptu u aut i prilazi tribini, skroz do one majmunske mreže, zadere se, Ko je reko jebem ti mater? Muk. Hrvatska zečja šutnja. Bajdo se odmakne pokaže rukom na lijevi kraj tribine, pa na drugi kraj, glasno viknuvši, od tuda do tuda, svima vam jebem mater.
To što drukam za Ajduka znači da sam posebna sorta. Strpljiv iznad svega. Jer teško se sjetiti od kada se nisam pravo proveselio ne rezultatu, nego igri. Atmosferi. Danima sam čekao utakmicu u Osijeku, znojnih dlanova, kao da o njoj ovisi život. Adrenalin se razlio mojim žilama, zatvoren u sobu, televizor na najglasnije, prije je pala priprema, pivo je kraj mene, drugo se hladi na prozoru. Majica s Mišinom slikom na prsima. I ćorak. Jope. Možda jer nisam objesio lančić oko vrata?
Ne znam.
Sve ovo pišem dragi moji, da vam pokažem koliko sam strpljiv. Jer, ne postoje strpljiviji ljudi od navijača Hajduka. Optimisti i kad je najgore. Kamikaze koji ginu za pokret, mot, potez, štopanje prsima, pa na nogu, kratko i udarac. Pa huk sa tribina. Ili slavlja ili psovke. Ali huk.
Sada opet vježbam strpljivost. Prolaze kraj mene nekakvi događaji, koje ni ne registriram, naprosto jer su nevažni, potezi koji su važni samo onima koji ih povlače, zašto bih se ja zamarao. Nekako je sve šuplje, ali, Bogu hvala, dosta često su se pojavljivali likovi ko da su iz Malnarove Noćne more. Dugajlija u apsolutno demode kaputom, kolekcija Beko iz 1978, boje dječje kenje širokog izreza, kao da želi pokazati prsa junačka, rutavi ljubavni tepih, ali avaj navuko je šal pa se tapiserija ne vidi, s kapicom šiltericom koja poriva uši, znate ona kapa model Ljakse, koja se može kupti na sajmu u Širokom, i tanašnim kožnim rukavicama, dakako dječja kenja boja, potpuno istim kakve je nosio Franjo Kluz dok je krajem 1942 rukom bacao ručne bombe na neprijateljske položaje iz svog dvokrilnog aviona Potrez 25.
Već se na prvi pogled, po obleki vidi da se radi o jednom modernom političaru. Svakako tome doprinosi nekakva ženska koja mu dopire do pasa, a nije ona Greta, mišjeg pogleda, dva tanka proreza kroz koje gleda, valjda se tamo nalaze oči. Još im samo fali da uz njih stane onaj pop luđačkog pogleda, blesave frizure koji se strašno krevelji.
Odma mi padne na pamet jadni Goran Bare koji me pita Ja sam budućnost, da li ti se sviđam? Pa da sve pošaljem u pičku materinu. Pišem samo da mi prođe vrijeme, kratim dosadu, dok strpljivo čekam.
Polnoćku. U mom haustoru u Zagrebu, već miriše ko na peškariji, bakalar se već kupa u vodi na balkonu.
Običaj je nekako da nam se na Badnjak obrati Bozanić poslanicom koju niko ne razumije, a oni koji je razumiju tumače je naravno, svako na svoj način.
Pa se onda pojavi Andrej Plenković, naglancanih naočala koje sjaje ko picino oko, pa gestikulira, twerka obrvama dok govori kako ova država postiže neviđene rezultate, jer je on vodi. I ja mu vjerujem. Od riječi do riječi. Jer ovakve rezultate može država imati samo ako je vodi Andrej Plenković. Šef zločinačke organizacije, pravomoćno osuđene, čija članica predsjedništva neće gledati obraćanje naciji, jer je već vrijeme za spavanje u Remetincu. Pričati će on o borbi protiv korupcije. Njemu treba vjerovati, oni se u to razumiju. Savršeno.
NI to ne čekam.
Čekam da se naciji obrati Zoran Milanović. Onako malkice ojači, kragne košulje što ga malkice steže, s onim grifom navlačenja rukava, kašljucajući i šmrcajući, da opali par rafala, slobodne i nekontrolirane paljbe.
Pa će biti Borbena polnoćka. Kladim se. Hoćemo li?
A upotreba pirotehničkih sredstava je zabranjena. Osim na Pantovčaku.
Pa će bit Topovi s Navaronea.
