Nepisano je pravilo, poštovanje koga graniči s pravilima dobrog ponašanja, da se kandidatima koji su izabrani na izborima da rok od sto dana, pa da ih se tek onda podvrgne ili kritici ili pohvalama, na roštilj s njima, nek se cvrlje. Evo ja sam bio dao sto dana Gordanu Marasu sto dana, pa sam sto dana nakon izbora za predsjednika gradskog SDP-a objavio popis svega što je učinio u sto dana.
Prazan list papira, jerbo nije učinio ništa.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Prošlo je sto dana vladavine Gordana Marasa SDP-om Zagreba. Što je napravio?
Dobro, možda nisam do kraja bio pošten prema Gordanu Marasu, možda sam trebao čekati više, ne znam, recimo 150 dana. Ali, bio sam siguran da bi moj list papira bio opet, savršeno bijel.
Pa sam odlučio čekati sada 150 dana. Da vidimo što su i kako izabrali zagrebački komunisti. Pred točno 150 dana.
Kao što slutite, nisam vam ja baš jako pristojan čovjek, nisam Finac, ali ipak, čekao sam.
Čekao bih ja još, ali eto, mislim da je dosta.
Zagrebački SDP, organizacija koja me asocira na Samuela Edwarda Ratchetta, nesretnika izbodenog nožem u Orient expressu, u knjizi Agathe Christie. Da bi se na kraju ispostavilo da su sirotog Samuela ubadali svi. Nije ga nožem ubo samo onaj koji nije bio ukrcan na vlak.
E, takva je situacija s tim zagrebačkim SDP-om, ko je mogao, zavukao mu ga je. Do jaja. Neko činjenjem, a neko poput Zorana Milanovića, nečinjenjem. Bilo ih je koji su pripomagali propasti i strmopizdu zagrebačke organizacije i sa strane, poput recimo Peđe Grbina, koji je svojom vrlo preuranjenom izjavom o mogućoj podršci Tomaševiću, puno prije izbora u gradu Zagrebu ubio SDP kandidata, pa ma tko to bio, a i stranku u Zagrebu. Jer, poznata je tuđna činjenica da SDP ima najkolebljiviju izbornu bazu, kojoj nije problem pratiti nekakve trendove, bilo to Živi zid ili Most. Ovaj puta Grbinova izjava kumovala je okretanju prema SDP-u.
TEKST SE NASTAVLJA NAKON VEZANOG ČLANKA
Svakakvih su predsjednika imali u Zagrebu, a boga i članova, jer, predsjednike biraju članovi, kaj ne? Kakvi članovi, takvi predsjednici. Zagrebački SDP je dugo bio talac Milana Bandića, čovjeka koji je godinama gradio stranku u Zagrebu, osnivao podružnice, obilazio, podilazio, kupovao, šmirao i mitio. I kupio vjernost mnogih članova, ali ne stranci nego sebi. Kada je otišao, ti članovi su bili samo spavači, spremni izvršiti svaki nalog Milanov, bez obzira na stranački interes. Imali smo situaciju da recimo, Glavni odbor raspušta organizacije u Zagrebu, radi lokalne, isključivo komunalne suradnje sa strankom Milana Bandića. A u Glavnom odboru sjede ljudi koji na dnevnoj bazi piju kave s Bandićem, jer su zaposleni kod njega na visokim pozicijama. I glasaju za raspuštanje. Pitanje je bilo samo jedno.
Ko tu koga jebe?
Onda je pred 150 dana izabran Viktor Gotovac, kus čovjeka obrijane lubanje, na pragu pedesetih godina, pretenciozno odjeven u T-shirt i sako, pravi hipster, nešto kao što je nekada Asim Rugova nosio tri desetljeća šal, kao znak pripadanja šezdesetosmašima.
Sjećam se prvog nastupa. Na televizoru. Prvo što će vratiti je ime druga Tita na trg u centru Zagreba. Neće riješiti smeće. Neće riješiti obnovu. Neće poboljšati prehranu u vrtićima i školama, neće uvesti vodu i kanalizaciju, u kako je to Račan zvao, komunalne općine.
Nego će vratiti ime Trg Josipa Broza Tita.
Da odmah pojasnim. Četiri puta sam sreo Tita. Dva puta na Dedinju, dva puta na Pantovčaku. Trenuci ponosa i sreće koje nikada zaboraviti neću. Poštovatelj sam lika i djela druga Tita.
Ali, od Tita se ne živi. Čak više nema ni turizma Posjeta Kući cvijeća, ugasile su se ekskurzije kada su trudbenici, činovnici, studenti i đaci putovali vlakovima u Beograd, proveli tamo tri dana u lumpanju i koristeći priliku da se kolegicama ušuljaju u hotelske sobe i s njima pohvataju, da bi na kraju odali počast umrlom predsjedniku. Pa su sve birtije u Beogradu profitirale i trljale ruke.
Tito je odavno umro. Život je težak i okrutan, a novoizabrani drug je izabrao, ha, ne znam, ideološki pristup. U gradu u kojem niki kurac ne štima.
Osim fontana.
Dobro, mislim se ja. Frajer je pametan, tako sam čuo. Pa je krenuo s Titom, da skrene pažnju na sebe, pa da bi onda šibao po gradskim temama. Nekada davno, predsjednik gradskog SDP-a bio je nekako predodređen da kad-tad sjedne na mjesto gradonačelnika. Pa da se rve i lovi za gušu s kanalizacijom, u pravom ali i prenesenom smislu.
Hvalio ga je jako moj prijatelj, tada se zvao Hinko, sada se zove drug Mudo. Drugi je moj dragi prijatelj rezao žile za njime. Valjda u stanu drži i njegov poster. U sakou i t-shirtom s Pajom Patkom.
Jebate, pa ja volim te ljude i Hinka i tog s posterom, daj da i ja malo pratim. Pratio sam, pratio od srijede do petka. Al se nisam mako, dalje od početka.
Jučer sam čitao intervju u Nacionalu. Jope iz teksta cure partizani, NOVJ, Tito i Domovinski rat. Nakon 150 dana. Asfalt pun rupa, nema. Odvoz glomaznog otpada, nema. Parkirališne zone gdje god se okreneš, nema. Neučinkoviti komunalni redari, nema.
Ima Tito i NOVJ.
Rekli su mi da lagana literatura ne smije biti dugačka. Pa da skratim. Nastavak članka sutra ili prekosutra. Biti će riječi o okruženju i okolnostima…
