Bila je paklena vrućina tog ljetnog podneva. Uz Jadransku magistralu, iza INE na ulasku u Zadar stajali smo, čini mi se satima. Rijeka automobila slijevala se prema Jadranu. Kraj nas dva ruksaka, na njima pričvršćene vreće za spavanje, vojnička limena SMB čuturica, vrela, a voda u njoj imala je okus pišake. Maleni šator na mom ruksaku, a na Rajkovom štapovi od šatora. Neumorno smo držali ispruženu ruku s podignutim palcem. Automobili što su prolazili zrik do nas, dizali su prašinu što se lijepila na znojnu kožu, a moja gusta dugačka valovita griva, što se spuštala do ispod ramena bila je skoro sijeda od prašine.
Rajko je skinuo naočale, lice prekriveno sitnim pijeskom, s tamnom kožom oko očiju koja je bila skrivena ispod očala, izgledao je poput rakuna. Njegova njegovana fudbalerka, stanjena sa strane, a duga na leđima, bila je slijepljena od znoja.
Milicijski fićo stao je nedaleko od nas. Uzdahnuli smo duboko. Ovo je treća kontrola u dva tri sata, pa ova dvojica su već bila pred pola sata, već smo napamet znali proceduru, povaditi će nam sve stvari i razbacati po prašini, čuditi se ko njuferica kurcu mom malenom švicarskom nožiću, propitivati se zašto nosim nož na stopiranje, kao da nosim katanu, a ne nožić za narezati kruh i otvoriti pivo. Debeli milicajac kojem je trbušina prekrila bijeli kožni remen, mahnuo je i pokušao navući neku grimasu na lice, ne znam, valjda je to bio osmijeh.
Pričekajte desetak minuta, na benzinskoj je vozač kamiona, pitali smo da vas uzme. On ide do Ploča, pa će vas povesti.
Breketavi FAP Kljunaš stao je tik do nas. Nasmiješeno znojno lice vozača, u bijeloj prljavoj potkošulji, pozdravlja glasno, dere se kako bi nadjačao buku motora. Sjedamo u smrdljivu kabinu, koja nam se u tom trenutku učinila najljepšim salonom. Miris znoja, odstajalog luka, ispušnog dima što je ulazio kroz nekakav otvor. Idemo do Dubrovnika, pa do kud možemo. Ide u Ploče, vozi nekakve kauče u Ploče, a misli da neki njegov znanac ide sutra ili prekosutra u Dubrovnik, pa će ga pitati. Nama odgovara, ionako moramo biti u Dubrovniku do nedjelje, a danas je srijeda. Derali smo se cijelim putem, vreli zrak ulazio je kroz otvorene prozore. Dan je prolazio, Sunce je zašlo kada smo došli do Ploča. Nudimo ga pićem u birtiji, popio je pivo, htio platiti, zna on kako je, u njega je kćerka studentica, pa zna.
Mi plaćamo.
Kaže nam da sutra oko šest navečer budemo ovdje u birtiji, pa će nam znati reći za dalje. Spustili smo se do mora, hodali dosta dugo dok nismo osjetili šljunak pod nogama.
Zbacili smo stvari sa sebe i okupali se. Godilo je nakon tolikog puta. Obukli smo čistu odjeću, a prašinu s traperica i majice isprali umakanjem u more. Objesili smo hlače i majice na nekakve grane, sablasno je izgledalo na mjesečini, poput strašila što viri kroz draču. Popili smo pivo – dva i zaspali. Probudila me zora, onaj trenutak kad Sunce izlazi, kada sve postane sivo, da bi se slijedećeg trenutka pojavila čarolija boja. Izvukao sam se iz vreće i lagano prošetao do Ploča. Nekakav mali dućan, na sablasno praznoj ulici. Dva radnika istovaruju kruh u kašetama, mlijeko u vrećicama i jogurte. Uredno slažu pred ulaz u dućan i odlaze.
Uzimam iz kašeta kruh, bijeli, mirišljavi, još topao, vreću mlijeka i dva jogurta. Nikog nema, niko ne vidi. Jeftino ćemo jesti.
Vratio sam se, stavio plijen u torbu i legao na vreću. Probudila me buka. Polako sam otvorio oči, a oko mene čopor djece što se deru, majke i očevi ih pokušavaju utišati, smiriti. Probudili smo se na sred pretrpane plaže. Naše stvari razbacane na sve strane, ko da smo ciganska čerga. Neki su nas podozrivo gledali, pridržavajući djecu, kao da se boje da ćemo im nešto nažao napraviti.
Odlazimo s plaže prezrivo gledajući ljude što nas prezrivo gledaju.
Vucarali se besposleno mjestom, došao je naš prijatelj s nekakvi žgoljom slijepljene kose, poput Milana Srdoča, sutra on kreće za Dubrovnik, a mi s njime, to je nekako najvažnije.
Hvala Bogu, nakon tko zna koliko tandrkanja magistralom, dolazimo u Dubrovnik poput oslobodilačke Crvene armije u starom ruskom ZIL-u.
Uprćeni poput magaraca šećemo Stradunom. Ogledavamo se, ja sam vodič, nekoliko godina ljetovali smo u odmaralištu poduzeća u kojem je radio moj otac, velebnoj vili na Lapadu. Pojeli smo sardine i komad kruha, obrisali ruke o traperice, spustili se do mora, tamo je bilo još stopera, iz cijele Europe. Kupali se, pričali s njima, ispod oka gledali stoperice, onako da se ne vidi, a da one vide.
Ništa od toga. Pala je noć, valjalo je pronaći konačište. Gradska tržnica učinila nam se baš pravim rješenjem. Pokoji ostavljeni, nerazmontirani banak učinilo nam se poput hotela Hilton. Rasprostrli smo vreće, stvari pod glavu i taman zaspali, kad eto, drmusanje. Ajde druže ustani. Pa u stanicu. Dežurni brko baci pogled na nas, ustane, otvori ćeliju, pokaže rukom bez riječi. Dva kreveta s grubim sivim dekama. Usnuli smo poput malih beba. Ujutro drmusanje, brko stoji, gleda nas, kaže da ustanemo. Uzima legitimacije, zapisuje.
Daje nam legitimacije i govori, Ajde drugari, da vas više nisam vidio…
Jutros sam vozio rano prema Šibeniku. Padala je kiša. Došao sam pred trgovački centar prije osam. Parkiralište natkriveno, parkiram auto. U kutu parkirališta pod krovom, stoji šator. Izlazi jedan mladi par. Motaju vreće za spavanje, trpaju sve u ruksake.
Stajem, naslanjam se na auto, palim cigaretu, imam još vremena.
Uživam gledajući ih. Mlade i vesele, nesputane. Bezbrižne, neopterećeni ničim osim sadašnjošću.
Baš ka i ja nekad davno.
