Davno je to bilo. Ima otprilike šest stotina godina.
U malenoj kapelici, pred ono malo vjernika što se okupilo toga dana, svećenik je progovorio Ovo je tijelo moje, Ovo je moja krv, slomio hostiju na tri dijela, a iz kaleža je potekla krv, a ne podravski delanec kojeg je nekoliko trenutaka ranije ulio u kalež.
Svećenik je prešutio cijeli događaj, a krv je pospremio u ampulu, koji je čuvao do kraja života, pa je tek tada povjerio na čuvanje drugim svećenicima.
O tome, naravno, pisanih zapisa nema, jerbo, Ludbrežani nisu znali pisati, pisati znaju sada, a na to ćemo doći.
Nakon njegove smrti vijest o ampuli s krvlju proširila se, a od tog vremena u Ludbregu su se počela događati čudesna ozdravljena na zagovor Presvetoj krvi.
Igra pokvarenog telefona izmišljena je tek kasnije.
Kao što sam napisao, pisanih tragova nema, samo legenda koja se prenosila s koljena na koljeno. Ne znam je li tko što dodavao u priču u hladnim zimskim večerima dok je uz topli kamin pričao priču zabezeknutim unucima, ili svećenici poneseni vjerski zanosom dodali koju. Ma sigurno nisu. Gdje bi oni.
Jer igra pokvareni telefon izmišljena je tek kasnije.
Svašta se u tih šest stoljeća događalo. Generacije su prolazile, priča je ostala, Ludbreg je postao veliko svetište u kojem se u čast Predragocjene krvi Kristove održavaju i procesije, svake godine, ja sam bio nekoliko puta, priznam, nagnala me jedino znatiželja.
Dolazio sam u Ludbreg i inače. Čist i uredan gradić, ali nekako mrtav. Brojne birtije zjape prazne, a žetva im je u vrijeme vjerskih događanja. Čak sam gurnuo glavu u onaj otvor na ploči na kojem se nalazi centar svijeta. Jerbo, poznata je i naučno ustanovljena činjenica da je Ludbreg centar svijeta.
Nisu to multikulturalni New York, Pariz, London, čak niti Bruxelles u kojem su posve sigurni da su oni centar svijeta, da se sve vrti oko njih.
Nego je to Ludbreg. Grad koji administrativno spada u Varaždinsku županiju, a geografski je u Podravini. Bumo rekli, smješten je negdje između pizde i guzice.
Je li baš centar svijeta, ili centar primitivizma, još uvijek nisam siguran. Dilema je velika
Naime, nisam siguran da kugla, a neki kažu da je zemlja kugla, ima centar. Centar može biti svaka točka ne kugli. I Špičkovina, ali Sydney mogu biti centar svijeta. Stvar je jednostavna, na glavni trg postaviš ploču s izbušenom rupom, na ploču staviš natpis Nalazite se u centru svijeta, a posjetitelji guraju glavine kroz rupu, dok ih svojta fotografira kako bi ovjekovječila svečani trenutak, posjetu Centru Svijeta.
Ali, centar svijeta postoji recimo, posve sigurno na Ravnoj ploči. Zamislite Zemlju kao ravnu ploču, recimo gramofonsku ploču, koja u sredini ima rupu u koji se natakne onaj kurčić s gramofona, pa se ploča okreće. Dakle, ta rupa jest centar. Pa je vjerojatno Ludbreg centar svijeta među onim educiranijim i školovanijim ljudima koji znaju da je Zemlja ipak samo Ravna ploča.
Otvorena je tvornica u Ludbregu
Pred šest godina u Ludbregu se pojavila velika indijska firma koja je izgradila tvornicu za proizvodnju kapsula za lijekove. Početna investicija bila je 35 miliona dolara. Firma se zove Lukaps, danas, šest godina nakon osnivanja, ima tristotinjak zaposlenih, a prosječna plaća je nešto manja od 10.000 kuna. Poduzeće je u munjevitom rastu, potrebe za radnicima su velike. A radnika nema.
Ni da ih svijećom tražiš, iako u samoj, nevelikoj Varaždinskoj županiji ima nezaposlenih. Nedaleki, samo 28 kilometara udaljeni Varaždin ima 2.700 nezaposlenih, ali, ko bi potezao svaki dan šezdeset kilometara, da bi zaradio samo deset tisuća kuna mjesečno?
To vas ja pitam. Za mizernih deset tisuća kuna putovati pola sata na posao i s posla. Malo kurac.
Kad su shvatili da od domaće radne snage ništa, Indijci, pritisnuti ugovorima, narudžbama, rastućim poslovima odlučili su zaposliti strance. Puno stranaca, jer im trebaju. Strance će smjestiti u kontejnersko naselje, govori se da će ih biti oko tisuću. A Ludbrežana je devet tisuća.
A stranci su Nepalci.
Nepalci su poznati kao mirni i dobri radnici, kako bi rekli, jeftini za održavanje, ne piju, mirni su, ne tuku se, ne siluju, oni su došli samo raditi. Kako kaže pjesma KUD Idijota Mismo ovdje samo zbog para.
E onda su se Ludbrežani sjetili da znaju pisati.
Pa su na carstvu zatucanosti, primitivizma i mržnje, Zuckenbergovom Facebooku, sada Meta, objesili metu na čelo ni krivim ni dužnim Nepalcima.
Ludbrežani koji nisu ni riječ napisali o pretvorbi delanca u Krv Isusovu, pišu nepismene statuse na FB. Nekakav idiot piše nije homofobija u pitanju, jer glupan nikad nije čuo za riječ mizantropija, a mizantrop je, mrzitelj ljudi, pa ni krive ni dužne, Nepalce u svom primitivizmu i neznanju proglašava pederima.
Iako većina građana problem ne vidi, govana uvijek ima. Za širit mržnju i rasizam
Kad čitaš te nepismene, idiotske izljeve mržnje na FB, povraća ti se. Dakle, stjecajem okolnosti, bio sam dva puta u Nepalu, bilo je to davno, možda se od onda stvar promijenila, ali kada sam bio tamo, stanovnici su bili onako, žućkasto tamni, kao da su cijelo vrijeme na otvorenom, izloženi Suncu. Moja susjeda Micika koja je veliki fan zagorijevanja na plažama, svake godine se vraća s mora puno puno tamnija od jadnih Nepalaca koji su došli samo raditi, a na čelo im primitivci nacrtali metu. I proglasili ih crncima.
Kako bi pokazali svoju pismenost, spremaju i peticiju. Protiv radnika. Stranih radnika, koji su došli s druge strane svijeta, kako bi osigurali egzistenciju svojim obiteljima radom.
Puno je lakše pisati peticije i sranja po Facebooku, širiti mizantropiju (ludbreški: homofobiju) prema crncima koji to nisu, nego raditi.
Kaj ne?
Govna!
