Sasvim slučajno znadem kako je voziti se kroz gomilu Zagrepčana koji ti oduševljeno kliču i pozdravljaju te. Doživio sam to u kolovozu 1995. vozeći se sa suborcima iz 99. pešćeničke brigade na legendarnom vojnom “tamiću” bez cerade kroz Novi Zagreb i dalje, sve do Borongaja. S obje strane ceste stajalo je mnoštvo Zagrepčana i pozdravljalo nas. Neumorno smo odzdravljali, smijući se od uha do uha, sretni, ne toliko zbog vojne pobjede koliko zbog toga što se živi i zdravi vraćamo doma, i zaraženi radošću koju gledamo na licima sugrađana.
Doduše, tad je na ulice izašlo mnogo manje Zagrepčana nego što ih je izašlo ovih dana dočekati i pozdraviti hrvatske reprezentativce koji su se vraćali s SP-a u Rusiji. Očito je u dvadeset i nešto godina vrijednost poraza u nogometnom finalu nadmašila vrijednost pobjede u velikoj vojnoj operaciji, najvećoj i odlučujućoj operaciji prošlog rata, što pored ostaloga svjedoči i o dubini očaja ovog društva, no nema veze. Moji suborci i ja ježili smo se cijelim putem od rotora u Trnskom do, rekoh, Borongaja, i te trenutke i danas pamtim do posljednjeg detalja.
U ponedjeljak popodne, ne htijući to, na raskrižju kod bazena u Utrini svjedočio sam prolasku autobusa s nogometašima koji su se vraćali iz Moskve. Pošao sam bio na put,ali sam krivo procijenio situaciju, vjerovao sam da je taj autobus već kod Bundeka ili tako nešto. No tek je dolazio na to raskrižje. Atmosfera uz cestu bila je sjajna, razdragana gomila, bengalke, zastave, trube… Međutim, nije mi ni na kraj pameti bilo da sudjelujem u kolektivnom veselju, a nije jer su imali višak tereta u busu. S njima je, naime, bio čovjek koji koncerte zna početi ustaškim pozdravom, koji otvoreno veličaustaški režim i ustaške koljače, i prema čijoj glazbi i političkom opredjeljenju osjećam najdublje gađenje. Da se taj tip nije slučajno zatekao u busu s reprezentativcima, postalo je jasno kad su kamere i mikrofoni uhvatili Luku Modrića kako mu objašnjava da je uvjet igrača bio da im se na proslavi pridruži i on, što se nepunih pola sata ranije moglo vidjeti u izravnom prijenosu na televiziji N1. U tom trenutku, što se mene tiče, ti momci prestali su biti ono što su bili na SP-u u Rusiji, nacionalna reprezentacija.
Kasnije je postalo jasnije otkud trubadur “Maksovih mesara” u autobusu s hrvatskim reprezentativcima. Ispalo je da on nije bio dio službenog protokola, dakle da ga nisu pozvali organizatori dočeka. Došao je na poziv kapetana Luke Modrića i izbornika Zlatka Dalića, u autobus je uskočio iz publike koja je kod aerodroma čekala nogometaše. Pozvavši tog tipa da im se pridruži, kapetan, izbornik i ostali koji su se složili s tim nisu demonstrirali samo svoj glazbeni ukus nego i političko opredjeljenje, čega su itekako morali biti svjesni, a što je nezamislivo za momčad koja tobože igra “za sav narod”, “za sve Hrvate”. Sumnjam, naime, da “sav narod”, “svi Hrvati” dijele oduševljenje glazbom i političkim stavovima počasnoga gosta hrvatskih reprezentativaca, njihove himne, kako ga je opisao Dalić.
Mogu ga pozvati na privatnu zabavu, k sebi doma, i nikom ništa. Međutim, vožnja od Plesa do Jelačić placa i sve što se događalo u autobusu i na pozornici nisu bili ničija privatna zabava, pa tako ni privatna zabava Modrića, Dalića i ekipice. Bila je to službena ceremonija, na kojoj je u autobusu i na pozornici bilo mjesta samo za nogometaše, stručni stožer i osobe koje je pozvao organizator. S tim u vezi nejasno je zašto se u autobusu našao Ognjen Vukojević, koji je bio protjeran s SP-a, a nije se ondje našao i drugi protjerani – Nikola Kalinić. Kako bilo, privatiziravši i zagadivši službeni doček, Modrić, Dalić i ekipica prestali su biti ono što su bili i predstavljali na ruskim stadionima, za što sam navijao i zbog čega sam bio tužan nakon izgubljenog finala.
Pozvavši u autobus tipa koji veliča ustaški režim, njegove zločine i zločince, zbog čega mu je uskraćeno gostoprimstvo u mnogim europskim gradovima, ali i u hrvatskoj Puli, ti nogometaši postali su mi odjednom odbojni. Pukla je jedina veza koja nas je dotad spajala, ona neobavezna veza između sportaša i navijača. Zato sam u ponedjeljak, zaglavljen na semaforu kod utrinskog bazena, izašao iz automobila i ravnodušno gledao kako prolazi otvoreni autobus s hrvatskim nogometašima i njihovim počasnim gostom. Nisam im, velim, mahao, a i da jesam, Modrić to ne bi primijetio. Stajao je u autobusu, leđima okrenut ljudima koji su ga pozdravljali, i telefonirao.
Kako su stvari čudne. Modrić je nesumnjivo velik nogometaš, vjerojatno najveći kojeg je Hrvatska dala, o čemu svjedoče njegove igre u Realu i reprezentaciji te mnoga odličja koja je svojim igrama zaslužio, pored ostalog i Zlatna lopta za najboljeg igrača SP-a u Rusiji. Riječju, Modrić je igračina. No može li se za njega reći da je i ljudina? Biti ljudina, naime, zahtijeva neke druge kvalitete i vještine, to se postaje svakodnevnim dokazivanjem u svim mogućim situacijama. Na primjer, poštenim držanjem na sudovima, ispunjavanjem poreznih obaveza, odnosom prema osobama koje veličaju zločince i zlo, ali i odnosom prema navijačima na raskrižju u Utrini. Na terenu nogometaš pokazuje kakav je igrač, ali u svim ostalim situacijama i na svim drugim mjestima pokazuje kakav je čovjek.
