Igra šaha
Šahovska igra je počela. Otvaranje je bilo klasično, onako kako svi počinju partiju šaha. Pješak e4.
Figure su raspoređene, ona debela figura, kralj, zaštićena je kako bi rekli Ličani, ko međed u šumi.
Sve je spremno za napad.
Prošla je godina od strane premijera nazvana godinom isporuke. Jer mu se to učinilo, onako comme il faut.
Kinezi su nam isporučili most, kojeg su nam kupili Europljani, a nacrtali Slovenci. Dovoljno da to besprizorno nazovemo svojim uspjehom.
Ušli smo u Eurozonu, ušli smo i u taj Schengen, kako bi Europi pružili miran san, jer smo postali laskavo rečeno predziđe kršćanstva.
Sve to je proglašeno uspjehom Andreja Plenkovića i njegove Vlade.
Svega toga naravno ne bi bilo da Hrvatska nije članica EU.
A hofiranje s Europom u svrhu našeg penetriranja u nju, počelo je davno još 2000. godine, da bi 2001. bio potpisan Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Dakle, ogroman posao ulaska u EU, počeo je u vrijeme Ivice Račana, da bi nastavio u vrijeme Ive Sanadera, a svakako je najveći dio posla obavila vlada Jadranke Kosor, da bi za vrijeme mandata Zorana Milanovića ušli u tu Europu. 13 godina od početka. Sve je to počelo dok je izvjesni Andrej bio sitni državni aparatčik i laktario se prema vrhu.
Ali, valja priznati, to se ne računa. To nije bitno.
Jer se vrijeme po hrvatskom kalendaru računa od dolaska Andreja Plenkovića na vlast.
Sve vrijeme prije toga, ako je uopće postojalo, označava se p.p.e. Prije Plenkovićeve ere.
I sada, kad je Vlada narodu isporučila tuđi most, prisvojila tuđi rad koji je rezultirao ulaskom u Eurozonu i Schengen, učinilo se skoro idealnim trenutkom da se izađe na prijevremene izbore. Narod je ionako glupav, ne pamti ništa. Pamti spektakl otvorenja mosta, pamti doček nogometaša. Ne pamti isporuke ministara tužiteljstvima, DORH-u i EU tužiteljima. Ne pamti isporuku Agrokora, odnosno Fortenove, ne pamti zatvaranje rafinerije u sred energetske krize, ne pamti milijarde pokradenih Eura.
Narod pamti vatromet nad mostom i neočekivanu pjesmu Mojoj majci koju su otpjevali fosili iz Prljavog kazališta.
I onda se desi sranje.
Uvjeravali nas svaki dan, u svim vijestima, u svim reklamama, kako dolazi EUR. Kako se ništa desiti neće. Ući će tiho. A ušao je sazad.
Rijetki političari su imali muda reći da to nije dobro. Da je preuranjeno. Samo sam nekoliko puta čuo da Danska i Mađarska nisu u Eurozoni, a članice su EU. Jer Hrvatska je pogonjena nadom u europsku karijeru Andreja Plenkovića morala ući što prije.
Pa smo ušli u taj EUR. Onda smo drugi dan ušli u dućane, u birtije.
Pa smo pali u nesvijest. Jerbo su cijene otišle u nebo. A neinteligenti u Vladi su tumačili da neće.
I sada je panika. Jebate led, pa dolaze izbori, a cijene otišle u nebo.
A građanima ojađenim porastom cijena, malim plaćama, brigom za preživljavanje, jedina je prava utjeha što će sada svaki dan na televiziji gledati, na radiju slušati Krešu Potrošačku Košaricu Severa i Anu Knežević, kako gnoje o tome. A da ne predlažu ništa. Čak se ni plaća ne bi odrekli.
Čak je i vječito bahati i napuhani Andrej Plenković danas bio sam napuhan. Pa je na Sljemenu ispalio rečenicu iz koje se mogu zaključiti dvije stvari. Prva da mu je panika, a druga da se previše druži s Gordanom Grlićem Radmanom, jer se smisao rečenice ne da dokučiti niti nakon podosta razmišljanja.
Ne želimo da nam netko od velikog uspjeha napravi nešto što nije u redu.
Možete im sada staviti soli na rep
Znam ja stari moj da vi ne želite da vam netko zasjeni pažljivo ukradeni trud drugih. Jer za krađu ste zaduženi vi. A jebi ga stari, c’est la vie.
Za one koji francuski ne znaju, to vam je Svaka rit dođe na šekret.
Gledao sam, pisao sam.
Bilo mi je dovoljno pogledati one neinteligentne i tupaste face ministara, likova od kojih mnogi ni dvije rečenice suvislo ne mogu složiti, kako me uvjeravaju da bu sve u redu. Pa oni bi i kozu izgubili da im se da na čuvanje. Ili bi od gladi umrli čekajući da im se upali svjetlo na semaforu. Tipovi koji bi prema svojim intelektualnim sposobnostima bili kolicmajstori u jednom od mnogih prodajnih centara, oni kojima ne bi bio ni dopušten ulazak u centar, nego samo do kućice s kolicima, postali su ministri.
Gledao sam ih kako krmeljaju, gledao kroz njih i mislio, Di ćeš ti jado sprovesti bilo što.
Dugo sam bio u tom poslu. I danas, nakon par godina nerada, za desetak minuta našao bih dvadesetak načina kako mogu povećati cijene, a da me ovi mogu samo gledati. Da mi ne mogu ništa. Jer instrumenata nemaju. Mogu sam lamatati jezikom. Jedino da im stave soli na rep. A solane nisu njihove, nego sol moraju kupiti u centrima, po puno višim cijenama.
A planirali se izbori. Opozicija nikad gora. Vlada nikad gora. Saziv sabora nikad gori. Idealno da tupav narod izabere što?
Pa naravno, isto.
Prema rečenom, druge članice su u trenutku konverzije imale vlade koje su znale.
Za razliku od Hrvatske.
Nogometnim rječnikom rečeno, izgubili su utakmicu.Pa sad, peri pivcu noge… https://t.co/Y7D7DfwV1p
— Spectator (@SpectatorHR) January 4, 2023