Danas je praznik. Za dušu
Svanulo je lijepo jutro. Soba obasjana Suncem. Kroz blistavo oprana stakla na prozorim ulaze Sunčeve zrake i griju mi prsa, dok zavaljen u fotelji, s nogama na stolu i šalicom i pepeljarom na dohvat ruke polako čitam.
A čitam Marka Vučetića
Ono što su vjernicima Evanđelja, to je meni svaka napisana riječ Marka Vučetića.
Njega ne možeš čitati u jednom dahu. Nego polako. Šmekerski, kao da u boljoj kavani uz prigušeno zveckanje šalica za kavu i tanjurića s briochima što ih konobari služe beskrajno tiho klizeći po debelom tepihu, čitaš novine pričvršćene na drveni okvir.
[note]Pa kada dođeš do kraja teksta, zapališ cigaretu, srkneš mali gutljaj kave, salvetom obrišeš usne, nije li ostala koja kap, uzimaš držač za novine i kreneš iznova.[/note]
Osjećam se kao da sam se vratio u prošlost. U vremena dok je Marko bio još mali, a ja u Gerbaudu svako jutro redovito pijem kavu dok kroz ogromne prozore svibanjsko peštansko Sunce baca sjenu na novine što ih držim u ruci. U mom sjećanju nadnaravna scena, K&K štimung, drvene oplate na zidu, ulaštene do sjaja, od kojih se odbijaju zrake Sunca, veliki lusteri s kristalnim perlama, žene dotjerane, u haljinama, sa štiklama, muškarci u odijelima, savršeno vezanih kravata, što primiču stolac damama što sjedaju za stol. Tihi žagor, prigušen, onako, topao. Sa štihom.
Svaka je Markova na mjestu. U ne predugom članku on pojašnjava sve.
Skida gaće ovom društvu, ostavlja nas razgolićene pred ogledalom, ostavljajući šansu onima s širom otvorenim očima da uživaju u sramotnom odrazu u ogledalu.
Možda nije sramotno, možda je samo tužno
Jer, razgolićeni, kako nas je razgolitio Marko u samo 606 riječi, stojimo pred ogledalom.
Pa, pročitajte i vi. Neka i vama bude praznik. I u sobu vam uđe više svjetla.
